Često primamo pisma žena koje su zatrpane svojim obvezama. Sljedeći citat je tipičan za njih:
„Majčinske dužnosti me užasavaju. Tako mi je teško predvidjeti potrebe svoje djece i stalno podbacujem. Uvijek krenem s najboljim namjerama, ali kao da stalno nazadujem. Čak me i tekstovi o majčinstvu u časopisu 'Katolička obitelj' zastrašuju. Jednostavno nisam tome dorasla. Činjenica je da ako želim da moja djeca budu sveci, ja sama moram postati sveta tako da im budem primjer.“
Vjerujemo da će vam priča o svetoj Hijacinti Mariscotti (proglasio ju je svetom Pio VII.) pomoći da nadvladate kušnje obeshrabrenja.
Ovo poglavlje uzeto je iz knjige vlč. Fabera „Sve za Isusa“:
"Sveta Giacinta bila je Talijanka i kao djevojčica isticala se po svojoj velikoj ljubavi prema otmjenoj odjeći i šarenom nakitu. Otac i majka poslali su je u samostan na školovanje; ali cijelo vrijeme dok je bila tamo bavila se samo budalastim tričarijama svijeta. Njezino djetinjstvo bilo je izgubljeno u glupostima. Zatim se htjela udati, no budući da si je njezina sestra našla dobar par, a ona nije, bila je kivna i zavidna. Postala je tako razdražljiva i ogorčena da joj se ljudi nisu htjeli približavati. Njezin je otac ludo, ili još gore od toga, htio da postane časna; a ona je, iako nije uopće osjećala poziv, pomislila kako bi mogla i to, kao i bilo što drugo; tako je ušla u samostan trećeg reda sv. Franje u Viterbou.
Nije se promijenio niti njezin ukus niti karakter; samostan je, izgleda, bio poprilično slobodan tako da je ona radila što god je htjela. Prvo što je naša svetica učinila je to da je, svojim vlastitim novcem, veličanstveno uredila svoju sobu. Opremila ju je prvorazrednim namještajem, dekorirala ju, kako piše njezin životopisac, prilično raskošno. Zanemarivala je pravilo, a onaj dio kojeg se odlučila pridržavati, držala je, kako se može i pretpostaviti, na vrlo mlaki i nezadovoljavajući način. Sve ju je više i više izjedala taština i nije ni o čemu drugom cijeli dan razmišljala osim o sebi!
Neobičan trening za sveticu! A tako je živjela skoro deset godina.
Zatim joj je Bog poslao tešku bolest. Pozvala je franjevca koji je bio ispovjednik za samostan; ali kada je ugledao veličanstveni namještaj u njezinoj sobi, odbio je saslušati njezinu ispovijed i rekao joj da raj nikad nije bio namijenjen za one poput nje.
"Što!“, uzviknula je, „Zar neću biti spašena?“ Rekao joj je da joj je jedina šansa da moli oprost od Boga, da popravi sablazan koju je uzrokovala i da započne novi život. Briznula je u suze i kada je sišla u blagovaonicu gdje su se okupile sve časne, prostrla se pred njima i molila za oprost zbog sablazni koju je uzrokovala.
No opet i uz sve to nije bilo velike promjene, barem ne neke herojske. Nije predala svoje lijepe stvari poglavarici: ali se postepeno, vrlo postepeno popravila u načinu življenja. Više puta bilo je potrebno da joj Bog pošalje bolesti, dok se nije napokon potpuno predala milosti; kajanje savjesti je djelovalo nježno, ali uporno djelujući sve dublje i dublje dok se nije izgubila u ljubavi i postala svetica.
Ovo je vrlo utješna povijest. Skloni smo misliti da su sveci ljudi koji su bili iznimni od kolijevke nadalje, koji posebnom milošću nikada nisu izgubili svoju krsnu nevinost i koji su jedva osjetili pobunu zlih strasti, a sigurno nisu znali najgore od svih borbi, borbu sa starim grješnim navikama.
Ili, ako to već nije slučaj, mislimo o njima kao o osobama u čiju se korist Bog upleo nekim nadnaravnim načinom, kao kod obraćenja sv. Pavla ili sv. Ignacija. Tako da ne vjerujemo da i mi možemo postati sveci.
Ali ova priča o sv. Giacinti daje nam jedan drugačiji pogled; godine mlakosti, lakih grijeha i bezvrijedne taštine popraćene su polovičnim obraćenjem da bi zatim slijedilo više malih obraćenja, kao što je to možda slučaj s mnogima od nas.“
Nema komentara:
Objavi komentar