No gdje je lijek protiv ove pasmine i mravinjaka niske ljubavi, nečednosti i nečistoće? Čim osjetiš sićušan zametak, okreni se drugamo odmah, zamrzi od srca na tu ispraznost, poteci k Spasiteljevu križu, uzmi njegovu trnovu krunu, ogradi njoj svoje srce, da se ne približe ove male lisice.
Ne govori: "Slušat ću ga, ali neću raditi, što mi kaže. Otvorit ću oko, ali stisnuti srce." Za Boga, Filotea, ne popuštaj u ovim prilikama. Srce se i uši razgovaraju. Kao što ne možeš ustaviti bujice, što teče niz planinu, tako ćeš teško zaustaviti ljubav, da od uha ne skoči odmah u srce. Koze, veli Alkmeon, dišu na uši, a ne na nozdrve, ali to Aristotel poriče, pa ne znam, što je istina. Samo znam, da srce diše i na uši, pa kao što svoje misli udiše i izdiše na jezik, tako tuđe udiše na uši. Zato čvrsto začepimo uši pred zrakom ludih riječi, inače nam odmah zatrovaše srce.
Ne slušaj nikakovih ponuda bilo pod kojoj izlikom. Samo se u ovom slučaju ne treba bojati biti neuljudnim i neotesanim.
Sjeti se, da si svoje srce posvetila Bogu i prikazala mu svoju ljubav. Bilo bi svetogrđe, da mu otkineš i trunak. Prikaži mu ga opet ponavljajući bezbroj odluka i obećanja, pa se sakrij u nj kao jelen u svoj grm i vapi k Bogu. On će ti pomoći, njegova će ljubav zakriliti tvoju, da živi odsada samo za nj!
Ako si se već zaplela u mreže ove lude ljubavi, žali Bože, teško ćeš se izvući. Klekni pod Njegovim božanskim veličanstvom, priznaj mu svoju ljutu nevolju, svoju slabost i taštinu; iz dna srca zamrzi započetu ljubav; otresi se ispraznih zavjeta, što si drugom zadala, okani se obećanja, što ti ih je tko obećao, pa onda čvrstom i neslomivom voljom pregni i odluči o svome srcu, da više nikad nećeš upasti u te ljubavne igrarije i dangube.
Ako se možeš rastati, najbolje bi bilo. Kao što je teško izliječiti onoga, kojega ujede zmija, ne rastave li se oni, koji su također ujedeni, tako će teško ozdraviti onaj, što ga je ranila ljubav, dok god bude uz drugoga, koga peče ista rana. Promjena mjesta izvanredno gasi žar bola i ljubavi. Mladić, o kojem pripovijeda sv. Ambrozije u drugoj knjizi djela "O pokori", putovaše dugo, posve ozdravi od lude ljubavi, koju je provodio, i promijeni se sasvim. Kad ga srete lakoumna draga, upita ga: "Ne poznaš li me? Ta ja sam ona ista." A on će: "Dašto, ali ja nisam onaj isti." Dugi ga je rastanak tako sretno promijenio. I sv. Augustin veli, da se preselio u Kartagu iz Tagaste, gdje je umro prijatelj, da utoli tugu za pokojnim prijateljem.
Ali što će onaj, koji se ne može rastati? Prijeka je potreba, da prekine svaki posebni razgovor, svaki potajni domjenak, ljubezne poglede, smiješak i uopće svaki saobraćaj i meku, koja bi mogla podjarivati onu gadnu i zadimljenu vatru. Ako li mora silom govoriti sa sukrivcem, neka mu smjelo, kratko i odrješito izjavi, da se odlučio zauvijek rastati. Vičem iz svega grla svakome, koji je pao u ljubavne zamke: "Reži, sijeci, trgaj!" Ne valja dangubiti razrješavajući ova luda prijateljstva. Treba ih rastrgati. Ne treba razvezivati uzlove, nego kidati i sjeći. I onako te uzice i veze ne vrijede. Ne smije se štedjeti ljubav, koja se toliko protivi ljubavi Božjoj!
No ako i slomim okove ovoga sramotnog sužanjstva, neće li crtati trag i znak na mojim nogama, tj. u mojim čuvstvima? Neće, moja Filotea, ako zamrziš na svoj grijeh, kako zaslužuje. Zamrziš li, neće te obuzimati ništa osim golema straha pred tom sramotnom ljubavi i svim, što je prati. Nećeš prema ostavljenom čeljadetu ništa drugo osjećati osim čiste ljubavi radi Boga. No ako ti radi nesavršena pokajanja ostanu još grešna nagnuća, poskrbi se za duhovno zatišje, kao što ti gore razložih, pa se u nj povuci, što više možeš. Bezbroj puta ponavljaj strelovite molitve i odreci se svojih nagnuća. Čitaj češće nego obično svete knjige. Češće se ispovjedaj i pričešćuj. Raspredaj ponizno i prostodušno o svim navađanjima i napastima sa svojim duhovnim vođom, ako možeš, inače s kojoj nježnom i razboritom dušom. Ako samo vjerno ustraješ, ne dvoumi, Bog će te osloboditi od svih strasti.
"Ah, reći ćeš mi, nije li nezahvalno, da tako naglo prekinem prijateljstvo?" Oj, blažene nezahvalnosti, koja nas čini Bogu milima! Ne, po Bogu, Filotea, nije nezahvalnost nego veliko dobročinstvo, što ćeš ga iskazati onome drugome, jer ćeš kidajući svoje okove raskinuti i njegove. Ta bili su vam zajednički. Ako i ne opazi odmah svoje sreće, prepoznat će je poslije, pa će s tobom zapjevati zahvalnicu: "Gospode, rastrgnuo si okove moje; prikazat ću ti žrtvu zahvalnicu i zazivati Tvoje sveto Ime."
Sv. Franjo Saleški, Filotea, str. 284. - 289.
Nema komentara:
Objavi komentar