utorak, 25. srpnja 2017.

Majke iz Lua


Malo mjesto Lu u sjevernoj Italiji, smješteno je u ruralnom djelu oko 90km istočno od Torina. I danas bi ono još bilo  nepoznato da majke iz Lua nisu 1881. donijele jednu odluku koja je imala važne posljedice.

Najdublja želja mnogih od tih majke bila je da njihovi sinovi postanu svećenici ili da kćeri u potpunosti predaju svoj život Božjoj službi. Pod vodstvom župnog svećenika, Msgr. Alessandra Canara, okupljale bi se svakoga četvrta na klanjanju pred Presvetim Sakramentom moleći Gospodina za zvanja. Primale bi Svetu Pričest svake prve nedjelje u mjesecu s tom istom nakanom. Nakon Mise, sve bi Majke molile određenu molitvu moleći za svećenička zvanja. 

Kroz molitvu povjerenja tih majki i otvorenost drugih roditelja, stvorila se atmosfera duboke radosti i kršćanske pobožnosti u obiteljima, zbog čega je djeci bilo lakše prepoznati svoje zvanje. 

Kada je Gospodina rekao: „Mnogo je zvanih, ali malo je izabranih.“ (Mt 22,14) možemo vidjeti da se mnoge zove, a da se samo nekolicina odaziva na poziv. Nitko nije očekivao da će Bog čuti molitve tih majki na tako dramatičan način. 

Iz malog mjesta Lu došlo je 323 zvanja: 152 svećenika (dijecezanskih i redovnika) i 171 časnih sestara u  41 različitoj kongregaciji. Oko tri ili četiri zvanja dolazilo je iz jedne obitelji.

Najpoznatiji primjer je obitelj Rinaldi iz koje je Bog pozvao sedmero djece. Dvije kćeri su postale sestre Salezijanke, obje poslane u San Domingo kao misionarke. Pet sinova postali su svećenici i svi su se priključili Salezijancima. Najpoznatiji od braće Rinaldi bio je blaženi Filip Rinaldi koji je postao treći nasljednik svetog Ivana Bosca kao poglavar Salezijanaca. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 29. travnja 1990. U stvari, većina zvanja iz tog malog mjesta završilo je u Salezijancima što nije slučajnost budući da je sv. Ivan Bosco posjetio Lu četiri puta u svom životu. 

Svetac je bio na mladoj Misi svog duhovnog sina Don Filipa Rinaldija u njegovom rodnom selu. Filip se uvijek rado prisjećao vjere obitelji iz Lua opisujući je kao..."vjeru koja je činila da naši očevi i majke kažu: "Gospodin nam je dao djecu, tako da ako ih On poziva mi ne možemo reći ne.""

Don Luigi Borghina i don Pietro Rota živjeli su duhovnost Don Bosca tako vjerno da je prvi dobio ime „brazilski Don Bosco" a drugi "Don Bosco iz Valtelline". 

Papa Ivan XXIII. jednom je rekao sljedeće u vezi jednog drugog zvanja iz Lua, njegovoj ekscelenciji, Evasionu Colliju, nadbiskupu Panne: "On je trebao postati papa, a ne ja. On je imao sve što je bilo potrebno da postane veliki papa."

Svakih deset godina, svećenici i sestre rođeni u Luu okupili bi se iz cijeloga svijeta. Vlč. Mario Meda, dugogodišnji župnik Lua, opisao je to okupljanje kao pravu proslavu, blagdan zahvale Bogu koji je učinio tako velike stvari za Lu. 

Slijedi kratka, jednostavna i duboka molitva koju su molile majke iz Lua za zvanja:

"O Bože, podari mi da jedan od mojih sinova postane svećenik! Ja sama želim živjeti kao dobra kršćanka i želim voditi svoju djecu da uvijek čine što je ispravno, tako da mogu primiti milost, o Bože, da mi bude dopušteno Tebi dati svetog svećenika. Amen."


nedjelja, 16. srpnja 2017.

Roditelji koji zanemaruju podučiti svoju djecu o vrijednosti iskrenosti i poštenja


Definicija laganja je namjerno govoriti suprotno svom razumu. Zlobnost  laganja počiva u korištenju naravne sposobnosti na način koji je direktno u suprotnosti s njezinom naravnom svrhom i stoga je ono intrinzično zlo i zabranjeno osmom zapovijedi i brojnim drugim podukama iz Biblije. 

Laži se stvaraju, one se ne rađaju. Kada bi roditelji pogledali u rane dane buđenja razuma svoje djece, sjetili bi se da je dijete po svojoj prirodi bolno iskreno. Vrijeme  koje je djetetu bilo potrebno da prepriča neki događaj  bilo je predugo. To je bilo tako zbog njegove želje da bude precizno. Kasnije, zbog nestrpljenja roditelja, nedostatka suosjećajnog razumijevanja uz nedostatak roditeljske mašte, dijete je počelo zaključivati da preciznost i istina nisu tako važne. Kada je roditelj obećao ostaviti svijetlo u sobi kada ono ode spavati, onda je on i trebao ostaviti upaljeno svjetlo. Ako je obećao djetetu da će biti u prizemlju ako ga treba i onda ode kod susjeda na partiju kanaste, kako će dijete naučiti biti iskreno? Kada je dijete starije i traži 5 kuna za sladoled, a odgovori mu se „nemam 5 kn“, a zatim ga se pošalje na kiosk po kutiju cigareta, netko laže i dijete zna „tko“. Ako se dijete pošalje da otvori vrata susjedi  da joj kaže da nema mame, kada je ona zapravo u kućnom ogrtaću s viklerima u kosi u četiri popodne u susjednoj sobi, tko koga uči lagati? 

Na žalost, mnogi roditelji čine izgovaranje istine teškim odabirom. Pretpostavimo da Angelina slučajno razbije vazu koju ste osvojili na župnom bingu (oprostite na izrazu), i dijete samo prizna što je učinilo, budite dovoljno mudri i pohvalite ju na iskrenosti i ostavite to tako. Nema te vaze na svijetu koja je vrijedna cijene iskrenosti, a ako ste dovoljno blesavi (i glupi) da izgubite kontrolu i kaznite ispravno dijete, ona će vrlo vjerojatno slijedeći puta pokušati izbjeći vaš bijes ili fizičko nasilje tako što će lagati.  Naučili ste ga da nema razloga govoriti istinu, pa zašto da se onda trudi? 

Još jedna pogrešna stvar koju roditelji čine je preuzeti detektivski kompleks Sherlock Holmesa, pretjeravajući s izjavom malom djetetu da „uvijek kada ga pogledate u lice znate ako laže“. Takva izjava je izazov koju bi dijete pokušalo pobiti s oduševljenjem. 

Jednom kada ste utvrdili bez sjene sumnje da je mali Leopold razbio susjedin prozor  igrajući se s loptom, kaznite ga ako je bio neposlušan nakon što ste mu rekli da se ne igra na tom mjestu, ali nemojte se igrati suca i porote i tjerati ga da otvoreno prizna svoj prestup kada već znate da je to učinio. 

Nikada, nikada nemojte reći djetetu: „Nikada te neću kazniti ako kažeš istinu.“ To je loše. Možda bi moglo dati djetetu ideju da može raditi što god želi dok god vam to priznaje i da nikada neće biti kažnjeno iako čini nešto pogrešno. Ako znate da je nešto krivo učinilo onda ga zbog toga i kaznite. Ako niste sigurni, upitajte ga i prihvatite odgovor kao istinu. Nemojte se uvlačiti u staru rutinu: „Sigurno govoriš istinu?“ ili „Nadam se da je to istina.“ To nije način na koji se izgrađuje povjerenje kod djeteta, a povjerenje je neophodno. Kada imate sigurni dokaz da je dijete lagalo, ljutito lice i prijeteća ruka koja izgleda djetetu ogromna kao kuća, je loš način da ga se dojmi njegovom pogreškom. Posjednite ga negdje gdje ćete biti na miru i smireno mu objasnite u kakvo bi strašno stanje svijet upao da svi lažu. Objasnite mu osmu zapovijed, što ona traži i što zabranjuje. 

Gledajući unazad mnogi roditelji djece koja su postala redoviti lašci mogu se udariti u prsa i reći ponizno: „moj grijeh“. Najčešće su iskrenost, to plemenito  umijeće naučili upijanjem i primjerom. Nikakva količina propovijedanja ili moraliziranja ne može popraviti primjer oca koji mrtav hladan traži dječju kartu za dijete koje je prošlo određenu dob u cirkusu ili majke koja naručuje stvari na probu, nosi ih i onda šalje dijete u trgovinu sa stvarima koje je pažljivo naučila da kaže prodavači: „Majka kaže da joj ne odgovara veličina, a kasnije će i sama doći.“ 

Grijesi roditelja posjećuju njihovu djecu. Postoji stara latinska izreka: „Nitko ne može dati ono što nema.“ Vaša djeca nikada neće biti iskrena niti će poštivati istinu ako im ne date besprijekoran primjer u tom pogledu. Svjesno ili nesvjesno postavljate temelje za život svog djeteta. 

Biblija nas upozorava: „Jer nastojimo o dobru ne samo pred Gospodinom, nego i pred ljudima.“ (II Kor. 8,21)

Iz knjige „Grijesi roditelja“ Charlesa Huga Doyla



subota, 24. lipnja 2017.

Ispit savjesti za katoličke žene


1. Brinem li se za materijalne potrebe svog muža i obitelji (čist dom, zdravi kuhani obroci, itd.)?
2. Volim li svog muža koliko bi trebala? 
3. Molim li za duhovnu dobrobit svoga muža?
4. Omalovažavam li ga pred djecom, jesam li bila neljubazna prema njemu ili se s njim prepirala?
5. Jesam li mu dovoljno podložna, jesam li mu poslušna?
6. Trudim li se nadahnuti svog muža svojim riječima i djelima?
7. Činim li svog dom ugodnim za život izbjegavajući prigovaranje, mrmljanje i ćudljivost?
8. Prakticiram li mrtvljenje pokazujući mu vedro lice iako sam umorna ili neraspoložena?
9. Volim li svoju djecu koliko bi trebala?
10. Volim li svako dijete pravedno?
11. Ispravljam li svoju djecu kada je potrebno?
12. Imam li dobru kontrolu nad njima štiteći ih od zlih utjecaja (zlih knjiga, filmova, društva)?
13. Brinem li se da nauče svoj katekizam, redovito mole, idu na Misu, ispovjed i Svetu Pričest?
14. Trudim li se provesti dovoljno vremena igrajući se sa svojom djecom, čitajući im priče ili im   pjevajući?
15. Trudim li se stvoriti katoličko okružje u domu (imajući raspelo i Gospin kip u sobama, moleći s njima prije i poslije jela, moleći obiteljsku krunicu, itd.)?
16. Kvarim li svoju djecu zanemarujući im ukazati na neke nedostatke koje moraju nadvladati?
17. Propuštam li disciplinirati svoju djecu (nježno, ali čvrsto i dosljedno)?
18. Kažnjavam li svoju djecu na grub, nepravedan ili ljut način?
19. Molim li za svoju djecu, imajući na umu da je majčina dužnost zagovarati njihove duše koje mi je Bog povjerio?
20. Jesam li dostupna i slobodna za svoje tinejdžere da mi se mogu povjeriti kada trebaju savjet?
21. Jesam li dosljedno pazila da moje kćeri nose čednu odjeću?
22. Jesam li promovirala dobre knjige u kući i jesam li im dala dobar primjer odvajajući malo vremena za sebe za čitanje duhovnog štiva?
23. Imam li sveti strah od smrtnog grijeha u dušama svoje djece, tako da bih radije vidjela da mi se kuća sruši nego ih vidjela u stanju smrtnog grijeha?
24. Imam li svjetovne ciljeve za njihovu budućnost (uspjeh, posao koji će biti dobro plaćen, umjesto nadnaravnih ciljeva poput svetosti, života koji će biti ugodan Bogu, vječno spasenje)?
25. Poduzimam li potrebne mjere da ja sama vodim dobar duhovni život (molitva i sakramenti)?
26. Tražim li duhovno vodstvo od svećenika kada mi je potrebno?
27. Smatram li brak staležom na koji me Bog pozvao tako da Ga mogu slaviti i postati sveta?
28. Jesam li spremna otići na duhovne vježbe kada se ukaže prilika?
29. Jesam li bila nemilosrdna prema drugima u mislima, riječima ili djelima?
30. Ogovaram li druge s prijateljicama?
31. Trošim li previše vremena na telefonu?
32. Čitam li jeftine romantične romane ili gledam beskorisne programe na TV-u?
33. Koristim li nepristojne riječi pred svojim mužem ili djecom i dajem li im tako ili na neki drugi način loš primjer?
34. Dajem li sve od sebe da se borim protiv obeshrabrenja ili si dozvoljavam da se stalno samosažaljavam?
35. Nastojim li učiniti naš dom radosnim mjestom gdje moj muž i djeca vole zajedno provoditi vrijeme kao obitelj?
36. Trudim li se živjeti u Božjoj prisutnosti usred svojih svakodnevnih poslova moleći strelovite molitve ili prikazujući Bogu žrtvice?
37. Molim li redovito Boga da mi poda milost da budem dobra žena i majka, znajući da sve dolazi kroz Njegovu milost? 

utorak, 13. lipnja 2017.

Javne plaže i bazeni - otvoren lov đavla na besmrtne duše


Časna sestra Maria Antonia (1900 - 1939), Brazilka po rodu, opisuje u knjizi "Ispod krila anđela" (TAN Books and Publishers INC., str. 121 - 122), kako se išla kupati kao djevojčica s obiteljskim prijateljima kod nekog vodopada.

Muškarci su od grana napravili zastore, gdje su se ljudi presvlačili u kupače kostime. Dona Naya, koja se brinula za djevojčicu, rekla joj je da se i ona ode tamo presvući. Ali u tom trenutku djevojčica, koja se tada zvala Cecy, osjeti na ramenu ruku svog anđela čuvara, kojeg je uvijek vidjela tjelesnim očima i s njim razgovarala. On ju je vidljivo i osjetno čuvao i vodio po putu svetosti. U isto vrijeme, Cecy je osjetila nazočnost Isusa Krista i znala je, da On ne želi, da se ide kupati s ostalima. Odlučno je to rekla Doni Nayi.

Ali ostali su bili tamo i ona je morala biti s njima. No zato je njezin anđeo čuvar bio između Cecy i kupača sa svojim krilima i Cecy nije vidjela baš ništa što bi bilo štetno za njenu mladu dušu.

Kad su 1912. u Brazilu počeli s kino predstavama obitelj je Cecy vodila u kino. Njezin anđeo čuvar je opet bio tu sa svojim krilima, i nije dozvolio da vidi, što god bi bilo protivno svetoj čistoći i pristojnosti.

Danas je svijet opsjednut s bludnosti nečistoće i nastranosti - što su sve zamke kojima đavao hvata besmrtne duše za pakao. I Gospa Fatimska otkrila je djeci, Luciji, Franji i Jacinti, da najviše ljudi ide u pakao baš zbog grijeha contra sextum - zbog bludnosti i nečistoće.

Možemo biti uvjereni, da su vrući ljetni dani, kad ljudi idu na odmor, i sve je više ili manje polugolo na ulicama, javnim plažama i bazenima, vrijeme kad sotona s đavlima žanje najviše duša za vječno prokletstvo. 

Ljudi se najčešće opravdavaju da to svi rade, pa da onda to ne može biti loše, nego je upravo baš to ono pravo, jer svi ljudi tako rade. To je logika pakla.

Ali logika Neba i Isusa sasvim je suprotna. Isus je rekao da je uzak put koji vodi u Nebo. Malo je onih koji žele ići tim putem - putem križa i istine. A široki je put, koji vodi u pakao i većina ide tim putem - putem grijeha i laži. To znači da moramo ići protiv struje ovoga svijeta da spasimo svoje besmrtne duše. I samo žive ribe sposobne su ići protiv struje, a mrtve nosi struja.

Dakle samo uz Božju i Marijinu pomoć možemo se boriti protiv grijeha i bezbožnog svijeta, koji nas želi pomoću đavla vječno pogubiti na vječne muke.

Blaženi Ivan Merz (1896. -1928.) koji je bio suvremenik Cecy, rekao je, da ne griješi smrtno svaki, koji ide na javnu plažu, ali da ipak mnogi griješe. Kao što lopta svako toliko ispadne iz ruku, tako i ljudi svako toliko smrtno griješe na javnim plažama. A danas su plaže i bazeni sasvim nešto drugo, što su bili prije stotinjak godina za vrijeme Merza i Cecy.

Zbog toga se Katolici mogu kupati u pristojnim kupaćim kostimima samo na mjestima, gdje nema opasnosti za svetu čistoću, odnosno privatno, u obiteljskom krugu. 

U ovom životu moramo sve gledati i vidjeti u svijetlu posljednjih stvari - smrti, suda, pakla i neba - znači u svjetlu vječnosti. Što god bi dovelo u opasnost naše vječno spasenje, nema mjesta u našem životu.

Dakle, otići u ovo vrijeme na javnu plažu ili na javni bazen, značilo bi, da napastujemo đavle da nas zavedu u grijeh. U ovoj jubilarnoj godini 100. godišnjice ukazanja vazda Djevice Marije u Fatimi, mislimo na pakao, koji je Božja Majka pokazala fatimskoj djeci, na more vatre u kojem se "kupaju" za svu Vječnost đavli s pogubljenim dušama. Prizor, koji je bio uzrok smrtnog straha kod ove nevine djece, a nas mora potaknuti, da s Božjom i Marijinom pomoći živimo što više sveto - da otjeramo đavle, koji nas napastvuju te da zagrlimo našeg Gospodina i našu Gospu - i nikada ih ne ispustimo!


BEZGRJEŠNO SRCE MARIJINO, MOLI SE ZA NAS I ČUVAJ NAS ČISTE I PRISTOJNE.
HVALA TI!

vlč. Vidko Podržaj

subota, 10. lipnja 2017.

Samo molite i maknite se s puta


Kako sam često sama svoj najgori neprijatelj! Katolkinja sam od malena, nikad nisam napustila Crkvu. Uvijek sam se smatrala među najpobožnijima i najpredanijima. Čudo je da nisam inzistirala na toj kvaliteti kada sam upoznala i udala se za svog muža, Buddya. On je odgojen kao metodist, no u to vrijeme je bio, recimo, agnostik... a po temperamentu meni sušta suprotnost, iako to tada nisam uvidjela. Vrlo dobar čovjek u svakom drugom pogledu osim u području vjere. 

Većina moje šire obitelji udala se ili oženila s protestantima ove ili one denominacije. Svi su se obratili na jedinu pravu vjeru unutar nekoliko godina. Buddy je već uljudno išao sa mnom na Misu; mislila sam da će se sigurno uskoro obratiti. Vjerovala sam, kada sam uopće o tome razmišljala, da će taj problem biti lako riješiti. Vi, koji ste u „zrelim“ brakovima, sigurno se smijete. “Mali“ detalji, nevažni pod sjajem romantike, blješte u svakodnevnom bračnom životu. Visoka očekivanja uskoro je zamijenila sumorna stvarnost. 

Savjetovala sam Buddyu da mu je potreban duhovni rast. Ali ono što je počelo kao topla, ljubazna sugestija postepeno se pretvorilo u vrištanje. Nakon pet godina bila sam na rubu sloma živaca. To je postala najveća prepreka za blaženstvo našega doma. 

Nakon što mi je posve ponestalo strpljenja, rukovala sam se s našim Gospodinom (oprostite mi na izrazu!) i povikala – „OK. Ja sam učinila sve što sam mogla. To više nije moj problem. To je sada Tvoj problem!“ Možete vidjeti da je to bio moj problem, ne Buddyev.

Dok sam se tako mučila, pročitala sam korisnu knjigu o temperamentima. Ona mi je otvorila oči. Znači Buddy me nije namjerno htio izluditi? Bog ga je takvim učinio! Sukobi između naših osobnosti – žene kolerika i muža flegmatika – postali su prihvatljiviji. Međutim, rascjep u našim duhovnim životima nije bio popravljen. 

A to i nije bio jedini problem. Mjeseci i godine su prolazile. Još nije bilo djece. Propalo je devet pokušaja za usvajanjem. Negdje nakon devet godina, kako su i duhovni problemi i problemi s plodnošću još bili neriješeni , bila mi je potrebna razonoda – neki interes koji će mi predstavljati izazov. Odlučila sam se upisati u školu za optometriju. Naravno! Kako je čuo da sam spremna prihvatiti Njegovu volju u tome kao i u svim stvarima, odjednom se naš Gospodin umiješao. 

Na našem povratku s Božićnog odmora dočekala nas je poruka na sekretarici. Naš deseti pokušaj usvajanja uspio je i usvojili smo našeg prvog sina. Naš drugi sin bio je na putu  već nakon dva dana. 

Slobodno se smijte – nitko se nije smijao glasnije od Buddya! Naš obiteljski život postao je vrlo intenzivan! Nije bilo vremena za bavljenje duhovnim nesuglasicama – tu su bile bebe koje je trebalo nahraniti, maleni koje je trebalo čuvati i djeca koju je trebalo pripremiti za prvu pričest. 

Usprkos tome, naš zajednički protivnik nije bio besposlen. Nakon 16 godina pojavila se nova, vrlo bolna opasnost za naš brak. U agoniji, preklinjala sam našeg Gospodina. Kao odgovor čula sam tih, miran glas kako mi šapuće: „Ti kažeš da si tako dobra katolikinja? Jesi li molila za svoga muža?“ Jao! Odmah sam započela svakodnevnu krunicu za „štogod Buddy treba“ . Točno nakon 90 dana moje očajničke devetnice, Buddy se vratio s dugog poslovnog puta. Pozvao me je na piće. Morate shvatiti da mi nikada ne idemo na piće. Već sam mogla čuti kako će reći: „Želim razvod.“ Kako nisam imala što izgubiti, našla sam dadilju i pridružila mu se u obližnjem baru na koktelu. 

Možda ste pogodili što je rekao. „Želim ući u katoličku Crkvu.“ Vilica mi je ispala do poda! Gospa je intervenirala tako potpuno – iznad mojih najvećih očekivanja! Dok je on prepričavao proces rekao je da je na tom dugom putovanju odlučio potiho „isprobati tu odluku, kao cipelu koju želite kupiti. A ako mu se ne svidi...“ To je bilo tako nalik njemu, biti oprezan! Ali naša Gospa se zadnja smijala. Jednom kada ju je „isprobao“, ulovio se! Buddy je primljen u Crkvu oko godinu dana kasnije. On je i dalje čvrsto, ako ne i otvoreno, pobožan. Povremeno prepriča neki zanimljivi razgovor s kolegama u kojem je branio Crkvu. Tiho podnosi omiljeno tumačenje članova naše šire obitelji... „Ah, Anne je tako otvorena, da se on jednostavno predao.“ Nažalost, nikad mu ni roditelji, ni braća i sestre, ni moji roditelji nisu dali priliku da se izjasni. To je naša mala tajna. U međuvremenu je rođen, naš 4.-ti i vjerojatno posljednji sin Petar, koji je dobio ime u čast sigurnosti naše obitelji u Petrovoj barci. Ali čak se i sada bojim svog vlastitog najgoreg neprijatelja. 

ponedjeljak, 5. lipnja 2017.

Sv. Franjo Saleški 7. - Opomene i lijek protiv zločesta prijateljstva


No gdje je lijek protiv ove pasmine i mravinjaka niske ljubavi, nečednosti i nečistoće? Čim osjetiš sićušan zametak, okreni se drugamo odmah, zamrzi od srca na tu ispraznost, poteci k Spasiteljevu križu, uzmi njegovu trnovu krunu, ogradi njoj svoje srce, da se ne približe ove male lisice. 

Ne govori: "Slušat ću ga, ali neću raditi, što mi kaže. Otvorit ću oko, ali stisnuti srce." Za Boga, Filotea, ne popuštaj u ovim prilikama. Srce se i uši razgovaraju. Kao što ne možeš ustaviti bujice, što teče niz planinu, tako ćeš teško zaustaviti ljubav, da od uha ne skoči odmah u srce. Koze, veli Alkmeon, dišu na uši, a ne na nozdrve, ali to Aristotel poriče, pa ne znam, što je istina. Samo znam, da srce diše i na uši, pa kao što svoje misli udiše i izdiše na jezik, tako tuđe udiše na uši. Zato čvrsto začepimo uši pred zrakom ludih riječi, inače nam odmah zatrovaše srce.

Ne slušaj nikakovih ponuda bilo pod kojoj izlikom. Samo se u ovom slučaju ne treba bojati biti neuljudnim i neotesanim.

Sjeti se, da si svoje srce posvetila Bogu i prikazala mu svoju ljubav. Bilo bi svetogrđe, da mu otkineš i trunak. Prikaži mu ga opet ponavljajući bezbroj odluka i obećanja, pa se sakrij u nj kao jelen u svoj grm i vapi k Bogu. On će ti pomoći, njegova će ljubav zakriliti tvoju, da živi odsada samo za nj!

Ako si se već zaplela u mreže ove lude ljubavi, žali Bože, teško ćeš se izvući. Klekni pod Njegovim božanskim veličanstvom, priznaj mu svoju ljutu nevolju, svoju slabost i taštinu; iz dna srca zamrzi započetu ljubav; otresi se ispraznih zavjeta, što si drugom zadala, okani se obećanja, što ti ih je tko obećao, pa onda čvrstom i neslomivom voljom pregni i odluči o svome srcu, da više nikad nećeš upasti u te ljubavne igrarije i dangube.

Ako se možeš rastati, najbolje bi bilo. Kao što je teško izliječiti onoga, kojega ujede zmija, ne rastave li se oni, koji su također ujedeni, tako će teško ozdraviti onaj, što ga je ranila ljubav, dok god bude uz drugoga, koga peče ista rana. Promjena mjesta izvanredno gasi žar bola i ljubavi. Mladić, o kojem pripovijeda sv. Ambrozije u drugoj knjizi djela "O pokori", putovaše dugo, posve ozdravi od lude ljubavi, koju je provodio, i promijeni se sasvim. Kad ga srete lakoumna draga, upita ga: "Ne poznaš li me? Ta ja sam ona ista." A on će: "Dašto, ali ja nisam onaj isti." Dugi ga je rastanak tako sretno promijenio. I sv. Augustin veli, da se preselio u Kartagu iz Tagaste, gdje je umro prijatelj, da utoli tugu za pokojnim prijateljem.

Ali što će onaj, koji se ne može rastati? Prijeka je potreba, da prekine svaki posebni razgovor, svaki potajni domjenak, ljubezne poglede, smiješak i uopće svaki saobraćaj i meku, koja bi mogla podjarivati onu gadnu i zadimljenu vatru. Ako li mora silom govoriti sa sukrivcem, neka mu smjelo, kratko i odrješito izjavi, da se odlučio zauvijek rastati. Vičem iz svega grla svakome, koji je pao u ljubavne zamke: "Reži, sijeci, trgaj!" Ne valja dangubiti razrješavajući ova luda prijateljstva. Treba ih rastrgati. Ne treba razvezivati uzlove, nego kidati i sjeći. I onako te uzice i veze ne vrijede. Ne smije se štedjeti ljubav, koja se toliko protivi ljubavi Božjoj!

No ako i slomim okove ovoga sramotnog sužanjstva, neće li crtati trag i znak na mojim nogama, tj. u mojim čuvstvima? Neće, moja Filotea, ako zamrziš na svoj grijeh, kako zaslužuje. Zamrziš li, neće te obuzimati ništa osim golema straha pred tom sramotnom ljubavi i svim, što je prati. Nećeš prema ostavljenom čeljadetu ništa drugo osjećati osim čiste ljubavi radi Boga. No ako ti radi nesavršena pokajanja ostanu još grešna nagnuća, poskrbi se za duhovno zatišje, kao što ti gore razložih, pa se u nj povuci, što više možeš. Bezbroj puta ponavljaj strelovite molitve i odreci se svojih nagnuća. Čitaj češće nego obično svete knjige. Češće se ispovjedaj i pričešćuj. Raspredaj ponizno i prostodušno o svim navađanjima i napastima sa svojim duhovnim vođom, ako možeš, inače s kojoj nježnom i razboritom dušom. Ako samo vjerno ustraješ, ne dvoumi, Bog će te osloboditi od svih strasti.

"Ah, reći ćeš mi, nije li nezahvalno, da tako naglo prekinem prijateljstvo?" Oj, blažene nezahvalnosti, koja nas čini Bogu milima! Ne, po Bogu, Filotea, nije nezahvalnost nego veliko dobročinstvo, što ćeš ga iskazati onome drugome, jer ćeš kidajući svoje okove raskinuti i njegove. Ta bili su vam zajednički. Ako i ne opazi odmah svoje sreće, prepoznat će je poslije, pa će s tobom zapjevati zahvalnicu: "Gospode, rastrgnuo si okove moje; prikazat ću ti žrtvu zahvalnicu i zazivati Tvoje sveto Ime." 

Sv. Franjo Saleški, Filotea, str. 284. - 289.

četvrtak, 1. lipnja 2017.

Nebeska moda vs. paklena moda

Jedan je slikar prije mnogo godina naslikao nepristojno odjevenu ženu. Sliku je prodao i ona je pobudila požudu u mnogim muškarcima koji su sliku vidjeli kod  njenog vlasnika.

Kasnije se taj slikar, koji je bio katolik po krštenju, ipak pokajao i ispovjedio svoj grijeh. Kad je umro, Isus mu je dao do znanja, koliki su muškarci nečisto sagriješili radi njegove slike. Pošto se taj slikar ispovjedio, pokajao i vršio pokoru, nije bio osuđen no morao je trpjeti kaznu u čistilištu.

Osim toga, Gospodin mu je naredio, da se poznaniku ukaže na Zemlji i da zatraži od njega da posjeti vlasnika slike i kaže mu da ju mora uništiti.

Sve je to taj poznanik učinio i tek je, nakon što je vlasnik uništio tu nepristojnu sliku, slikar mogao ući u raj.

To što se dogodilo dokazuje kako ozbiljno Gospodin uzima svoje zapovjedi, svetu čistoću, čednost i čovjekovu odgovornost za svoje spasenje i spasenje naših bližnjih. 

Majka Božja Fatimska rekla je maloj Jacinti Marto, da kod Boga nema mode što znači da odijevanje uvijek mora biti čedno i da ono nikada ni za koga ne smije biti uzrok za sablazan i nečistoću. 

Gdje god i kad god se Vazda Djevica Marija ukazivala na Zemlji, bila je uvijek odjevena u lijepu čednu odjeću – pokrivena od vrata do stopala - to je NEBESKA MODA. I tako su pristojno odjeveni svi u Nebu.

Vazda Djevica Marija nije nikad i ne bi nikad došla na Zemlju obučena u duge ili kratke hlače, u mini suknji, s golim trbuhom, s dubokim dekolteom, s golim ramenima ili u tajicama. Jer to je MODA PAKLA.

Koliko ima danas žena - pa i muškaraca - koji se nepristojno odijevaju, jer su robovi nepristojne mode pakla. Ta moda vodi po širokom putu ljude u vječno prokletstvo.

Izaberimo dakle uzak put nebeske mode i slijedimo Božjom pomoći izgled Djevice Marije i bezbrojnih svetaca i svetica, koji su se uvijek pristojno oblačili, da možemo na kraju svoga života s mirnom savješću doći pred Isusa znajući da svojim odijevanjem nismo nikoga zaveli u grijeh protiv šeste božje zapovjedi.


SVETA JACINTA MARTO, MOLI ZA NAS! HVALA TI ! 
vlč. Vidko Podržaj  

ponedjeljak, 29. svibnja 2017.

To je bio sin! (otac o blaženom Ivanu Merzu)


Tako je mogao s ponosom uskliknuti Ivanov otac, kad se sjećao njegova vladanja i svega, što mu je učinio za života. Nevoljkost je očevu pobudio Ivan jedino junaštvom svog odricanja, kad ga je našao da na podu spava gunjcem zamotan, a s tvrdom knjigom pod glavom. Majci je zadao jedinu žalost boreći se za svoje zvanje i životno Božje poslanje.

Ivan se uza sve majčino protivljenje osposobio za profesora. To će mu zvanje osigurati čedan kruh i dati mu prilike, da i drugima dijeli tjelesni i duševni kruh. Gdje bi to mogao s većom korišću nego uzgajajući svećenički podmladak? Baš kad se Ivan iz Pariza vratio, trebala je nadbiskupska gimnazija u Zagrebu francuskog i njemačkog jezika. Ivan zatraži ovo mjesto i odmah ga dobije.

Tome se silno protivila - kako prije tako i sada - Ivanova majka. "Pa kakova ga budućnost čeka? - znala bi ona reći u najužem krugu. - Tako sposoban, pa da ostane samo srednjoškolski profesor! I to još bez mirovine. A mogao bi biti brzo i sveučilišni profesor. I meni bi lakše bilo, da se oženi, pa da nešto u svijetu vrijedi. Ovako se umiješao samo među mladež i taj mali svijet. Život troši u zrak... te pobožnosti - to trapljenje! ... Sve je to pretjerano i bez smisla. Čovjek treba da se na zemlji užije života..." 

Ovo slobodnjačko shvaćanje majčino, a djelomično i očevo, bila je Ivanovu srcu najteža rana. Za rata, a još više iz Pariza nastojao je - inače vrlo plemenite roditelje svoje - privesti pobožnom životu. Pisao im je o lurdskim čudesima, koja potvrđuje istinitost katoličke vjere; poticao ih na molitvu i primanje sv. sakramenata." Najsretniji dan bio bi za mene, kad bi mi majka i otac postali dobri kršćani; kad bi naša obitelj postala katoličkom obitelji; jer obitelj je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca djeluju dokazi, pa se treba samo uvjeriti, kako je odgojen u predrasudama. A kod majke će moći djelovati ljubav prema meni." (4. kolovoza 1918.) 

Kako je odlučio, tako je i radio. Vođen milošću, priopćuje mu otac, kako osjeća težnju, da izađe iz sebe i uskog kruga osobnih briga, a Ivan ga opet upućuju i bodri: "Postoji jedan Bog, koji neprestano djeluje na ljudske duše. U svakoj je ljudskoj duši težnja za nečim velikim... Svaki teži, da postane u neku ruku Bogom. Ti nećeš, dragi oče, naći niti jedan filozofski sustav, koji bi ovu misao tako istaknuo i tako divno izgradio, kao što to čini kršćanstvo, koje tvrdi, da je težnja i zadaća svakog čovjeka, da postane djetetom Božjim. Ova tvoja težnja, tvoje nastojanje i tvoje nezadovoljstvo, to je nesvjesna težnja za Bogom." 

Otac se zaista opet iza više godina pričestio prigodom srebrnog pira i javio to Ivanu u Pariz. Ivan mu radostan među ostalim odgovara: "Ja sam tvrdo osvjedočen, da događaji koji su okruživali tvoj srebrni pir, nisu bili puki slučaj, već su bili spremljeni od Providnosti, koja neizmjerno ljubi svoje stvorenje. Tvoje je pismo tako snažno, da bi moglo naći mjesta u novijim izdanjima ispovjedi suvremenog obraćenika, kao dokaz za istinitost kršćanstva. To što si ti doživio, proživjeli su svi obraćenici od sv. Augustina do Bensona i Brunetierea. Nadam se, da će ona ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe, koju imamo, biti u ovom životu i u vječnosti združeni u Bogu...

Sad su obojica nastojali, da i majka postane revna katolkinja. Iz ljubavi prema Ivanu počela je ona moliti krunicu, a Majka joj Božja pomogla i dalje. Teška bolest upale zglobova privezala ju je od 1924. godine uz krevet, pa joj je baš ustrajnost dragoga sina u pregaranju bila utjeha i dovela je do srdačne pobožnosti. Barem u prve petke primala je sv. Pričest, najprije za Ivanovo zdravlje i blagoslovljen rad, a po njegovoj smrti u naknadu za grijehe uobraženog svijeta. Uvijek je nosila o vratu zlatnu škapularsku medaljicu, koju joj je Ivan poklonio. 

"Svoje je roditelje, veli gđica. M. Majetić, Ivan ljubio posebnom nježnošću. O bolesti svoje majke govorio je s mnogo boli i osjećaja, i kad smo je posjećivali, bio nam je zahvalan, jer je sam bio previše opterećen poslom, što zvaničnim, što organizacijskim, te joj nije mogao posvetiti toliko vremena, koliko je on to želio. Zato mu je bilo drago, kad smo mi to učinili."

Privedavši tako roditelje kršćanskom shvaćanju života, izvršio je Ivan svoju najveću dužnost prema njima, svojim prvim i najvećim dobročiniteljima iza Gospodina Boga. Jako čuvstvo djetinje zahvalnosti, privrženosti i pijeteta uzdiglo se do muževne kreposti, koja je držala zlatnu sredinu. 

Kad je 1923. godine opazio, da mu obzir prema roditeljima smeta u zvaničnom radu, sporazumio se s njima tako, te mu sasvim prepustiše veliku sobu stana, da u njoj nesmetano moli, radi i s posjetiteljima razgovara. S roditeljima bi pak razgovarao kod obroka i još u stalan sat. Ugledajući se u Božanskog Spasitelja, bio je Ivan i u saobraćaju s roditeljima ozbiljan, no u srcu mu nije nikad prestala prema njima nježna ljubav. Znao je da će im baš time najviše koristiti, što će ih svojim počitanjem prema duhovnim vrijednostima više dignuti u vrhunaravno shvaćanje, te ih za svu vječnost učiniti sretnima. To se i zbilo. Majka je doduše neko vrijeme iza Ivanove smrti bila teško potresena, no ipak se smirila i junački podnosila njegov gubitak i svoje boli, primajući postojano sv. sakramente. Tako je i lijepom kršćanskom smrću 5. lipnja 1935. preminula. U bolesti ju je vrlo utješio posjet mladog nadbiskupa dr. Stepinca, komu je to bio prvi posjet iza posvete za nadbiskupa.

"Mudar sin - nauka očeva", riječ mudraca (Reč, 13,1), koja se u dvostrukom smislu ovdje ostvarila. Krasno to svjedoči sam Ivanov otac veleći: "Iz Ivanovih riječi nije bilo moguće ma ni izdaleka otkriti kakovu sjenku neistine, on je bio utjelovljena istina, a kao dijete utjelovljena ljubav. Način, kojim je postupao prema svojim roditeljima, nježnost, kojom je dvorio svoju bolesnu majku, sve je to bilo dirljivo. Ivan je bio naš ponos, naša radost, sve naše veselje i nada, a i u starosti nam je imao biti upor i oslon. Ali dragi Bog je odredio drugačije... Da, to vam je bilo dijete, to vam je bio sin!"
Josip Vrbanek - "Ivan Merz, Vitez Kristov" - 1943. - str. 68. - 71.

četvrtak, 25. svibnja 2017.

Budimo poslušni Gospi Fatimskoj i svakodnevno molimo krunicu u našim obiteljima


Razmatranja o obiteljskoj krunici 


Ova majka udala se s devetnaest godina. Postala je katolkinja s trideset, nakon jedanaest godina braka. Njezin suprug obratio se na katoličanstvo dvadeset i četiri godine kasnije. Ima šestoro djece, četrnaest unuka. Jedna od kćeri je časna sestra dominikanka. 

Skoro dvadeset godina molimo obiteljsku krunicu, prvo smo molili sa svojom djecom, a sada sa svojim unucima. Ta divna praksa nije bila dio mog nasljeđa – obratila sam se s trideset godina – tako da je to bila praksa poduzeta bez uvjerenja njegovanih plodonosnim iskustvom ili promatranjem već samo iz poslušnosti prema zahtjevu Gospe Fatimske koja je tražila da obitelji mole zajedno, svakodnevno, svetu krunicu. 

Tih godina, stvarnost molitve u našoj obitelji bila je daleko od tradicionalnog, prekrasnog, spokojnog prikaza obitelji koja se okuplja da bi zajedno molila krunicu. Znate na koju sliku mislim. Otac u svom odijelu i kravati, koji kleči pred kipom naše Gospe, slikom Presvetog Srca Isusovog na polici iznad kamina, čitava obitelj pobožno sudjeluje, svaki od njih podjednako dobro odjeven i uspravan, osim bake ili majke koje sjede u stolici za ljuljanje s bebom koja mirno sjedi u krilu. Kontrast između krunice naše obitelji i te spokojne scene bio je razlog zašto sam se često pitala: „Što činim pogrešno? Gdje sam podbacila?“ 

Naše vrijeme za molitvu izgledalo je više ili manje ovako - mama viče: „Krunica! Vrijeme je za krunicu!“ Osmogodišnjak brzo bježi kod susjeda i viče: „Brzo ću se vratiti.“ Obitelj se okuplja i nestrpljivo čeka. Tinejdžer se žali: „Ja uvijek molim krunicu. Danas ne mogu jer moram izići.“ Mama, s krajnjim samosavladavanjem kaže: „Izlazak će morati pričekati! Naša nebeska Majka tražila nas je da molimo krunicu zajedno!“ Osmogodišnjak se vratio i možemo započeti s molitvom. Međutim, u različitim stupnjevima u različite dane, događaju se sljedeća ometanja - Netko zvoni na vratima. Posjetitelja zovemo da nam se pridruži ili ga se brzo otprema. Beba bljucka, ili još gore, treba ju presvući. Dvogodišnjak ima ispade i treba ga disciplinirati. Zvoni telefon. Netko zove iz daleka. Osmogodišnjak i desetogodišnjak se počinju svađati oko toga gdje će tko sjediti, pa se naguravaju jer svaki tvrdi da je mu je ovaj drugi zauzeo mjesto,  dok ih se ne razdvoji. Petnaestogodišnjaka, koji žarko želi otići igrati bejzbol te nakon njega košarku, odjednom lovi neobjašniva slabost, zbog čega se zgrbio, pa legao, na kauč. Zbog toga ga treba gurkati dok ne pobjedi tu tajanstvenu bolest da možemo nastaviti s molitvom. 

Sjećam se jednog događaja kada smo hrabro okupili oko šezdesetak gostiju (i potrebna je određena hrabrost da bi se pozvalo tinejdžera koji se igra na molitvu) u sparnom, zagušljivom dnevnom boravku radi krunice. Prozori su bili otvoreni, bebe mirne, tako da je đavao pozvao susjedovog psa da sjedne pod naš prozor i zavija dvadeset minuta! „O, pomozi, draga Majko. Molimo svetu krunicu, razmatramo o otajstvima iz života našeg Gospodina kao što si tražila? To je izgleda najbolje što sad možemo dati. Žao mi je!“ 

Sada vidim sliku vremena koje je naša obitelj provela moleći krunicu iz duge, kumulativne perspektive. Djeca su odrasla, oženila se i imaju sada svoje obitelji. Sačuvala su jedinu pravu vjeru kroz ovo burno vrijeme u Crkvi prepuno zabluda. Jedno od njih je izabralo redovnički život dominikanke. Bebe kojima je ponekad trebalo promjeniti pelene usred molitve sada su tinejdžeri i još mole krunicu. Njihova lica i dalje sjaje ljepotom čistoće i nevinosti, iako ponekad bacaju buntovnički odsjaj. Zahvaljujem našem dragom Gospodinu za milost vjere. I zahvaljujem Gospi na svetoj krunici. Kada se gledaju jedan po jedan dan, plodove obiteljske krunice nije uvijek moguće zamijetiti. Jednostavno moramo predano raditi i ustrajati uz sva životna ometanja i upadice. 

Sada, iz perspektive bake, vidim mnoge obitelji koje su uspjele u svom prakticiranju jedine prave vjere. Skoro bez iznimke, to su obitelji koje mole krunicu. Također sam primijetila i obratno. One obitelji koji su, kroz godine i generacije, sve dalje odlutale od nauka Crkve, ili su odustale ili nikad nisu niti počele moliti krunicu. Naučila sam da je kaos kod obiteljske molitve normalan. To je život i ometanja su u životu neizbježna. 

Samo radite najbolje što možete i nemojte odustati! Sjetite se da zahtjev da molimo krunicu nije proizašao od nas – već da je došao s neba od naše nebeske Majke – i da Bog blagoslivlja naše dobre nakane. Obiteljska krunica je obiteljska nužda. Usprkos zvonjavi na vratima, neslaganjima, psima i smetnjama, ujedinimo se i ostanimo ujedinjeni pod zaštitom naše Gospe kao vojska obitelji, svi moleći zajedno svetu krunicu.

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

Obećanje blagoslova


Kao mladić koji uživa u životu, gledaš budućnost koja se otkriva pred tobom odjevenu u  ružičaste tonove. Ti si žarko želiš za sebe, a tvoji roditelji i duhovni vođe za tebe, iz dubine svoga srca da sreća, veselje i blagostanje stalno okružuju tvoj put. Ali hoće li te želje biti ispunjene, hoće li sunce uspjeha stalno na tebe sjati, hoće li te blagoslov Božji pratiti na svim tvojim putevima? Koja bi to bila radost za tebe, kada bi se na sva ta pitanja moglo potvrdno odgovoriti, i kada bi ti mogli dati obećanje, garanciju u svemu tome!

A znaš li da je moguće za tebe da uživaš u tom zadovoljstvu?! Bog Sam ti je dao, u četvrtoj zapovijedi, određeno obećanje sreće i blagoslova. „Poštuj oca svojega i mater svoju, kao što ti je zapovjedio Gospod, Bog tvoj, da dugo živiš i da ti dobro bude u zemlji, koju će ti dati Gospod, Bog tvoj!“ (Ponovljeni zakon 5,16)

Bog je obećao svojom riječju jasno i odlučno da će On blagosloviti i učiniti uspješnima one koji poštuju svoje roditelje.

A postoje brojni primjeri iz povijesti koji potvrđuju da se Bog vjerno drži svoga obećanja. Sjeti se Šema i Jafeta, poslušnih sinova Noinih, koji su primili Božji blagoslov preko usana svojeg oca. Sjeti se mladog Tobije, koji je bio uzoran sin, utjeha i radost svojih starih roditelja. Kako je obilno bio blagoslovljen! Doživio je 99 godina, živeći u strahu Božjem te je imao čast vidjeti potomke svojih sinova do pete generacije.

A zatim se sjeti Josipa, koji je bio miljenik svog oca jer je bio uzoran sin – dobar i ljubazan, pun poštovanja i poslušan.

Na kako je izvanredan i značajan način Božja providnost njega zasula najobilnijim blagoslovima! Mogao je uživati u svojoj djeci i unucima, živeći do sto i deset godina starosti kada je umro mirnom i spokojnom smrću. Bio je dobar i živio je dugo na zemlji. Njegove kušnje i nedaće su također bile dar od Boga; one su bile prikriveni blagoslov. 

A ako Bog garantira Svoju zaštitu i blagoslov dobrim sinovima ovdje na zemlji, kako ih tek bogata nagrada čeka u vječnosti! Kada nakon dugog i mirnog života, ti dobri sinovi, ta poslušna djeca koja su vjerno držala četvrtu zapovijed legnu na svoju samrtnu postelju, oni mogu, dok se osvrću na svoj dug boravak na ovoj zemlji, otkriti mnoge greške i propuste pa čak i veće grijehe, ali usred tame jedna svjetla zvijezda sjaji da bi ih bodrila i utješila. A to je pomisao da su uvijek poštivali svoje roditelje i da su im uvijek bili uzrok radosti, a nikada žalosti.

A sada stoje pred Vječnim Sucem. On ih gleda milostivo, jer Njegovo svevideće oko raspoznaje u njima nešto nalik Sebi, budući da su oni bili poslušni svojim roditeljima kao što je i On bio za vrijeme svog boravka na zemlji. On ne treba dalje svjedočanstvo, ali poziva njihove roditelje da prisustvuju pobjedničkom primanju, da svjedoče nagradi koju daje njihovoj dobroj djeci pred očima čitavog svijeta.

Zatim govori toj poslušnoj djeci: „Ono što ste učinili svojim roditeljima, učinili ste Meni. Dođite, blagoslovljeni Oca Moga, dajem vam u posjed kraljevstvo koje je pripremljeno za vas od početka svijeta.“ Ali tko može opisati neopisivu slavu i blagoslov tog kraljevstva! Stoga poštujte svoga oca i majku, da bi bili sudionici vječne radosti na nebu.

Sjetite se upozorenja Duha Svetoga: „Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova... Svim srcem poštuj oca svoga i ne zaboravi majčinih bolova.“ (Sirah 3, 12 ; 7, 27)

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 114- 116

subota, 20. svibnja 2017.

Borba za vjeru i čistoću - unutarnja borba blaženog Ivana Merza


Premda je Ivan namjerno izbjegavao pokvareno društvo, te sve životne pojave promatrao u vidu vječnosti, nije ipak izbjegao dvostrukom sukobu i borbi, koja zahvaća osobito naobražena mladića, kad stvara sebi životni nazor. To je borba za vjeru i čistoću, kad ga nagon stavlja pred pitanje: hoće li biti samo "pametna životinja", ili će u sebi razviti "razumnog čovjeka". Ivan je očuvao čovječje dostojanstvo sadržano u potpunoj spolnoj čistoći, ali je borbu s bujnom svojom i umjetnički nastrojenom prirodom morao još dugo voditi. No gdje je borba, tu je i zasluga.

Beč, 17.5. 1915. "Život mi je veliki upitnik. Od dana se do dana gubi moja djetinja vjera. Ono prijašnje razlikovanje između dobra i zla nedostaje mi više. Pitam se, da li je ono, što sam prije držao dobrim, uistinu dobro. Što je to "uistinu dobro", postoji li dobro? Svi ovi nazori o svijetu, nisu li samo predrasude? I uvijek tako živim i pitam se. Samo ono, što pred sobom vidim, uviđam da postoji. Evo, što vidim: šećem se uvečer po parku i gledam, gdje je na svakoj klupi po jedan par. Uistinu ovaj prirodni zakon postoji, zakon ljubavi, u smislu sjetilnog nagnuća muža k ženi. Na ove parove ne gledam više s prijašnjim okom. Negda sam držao da je to strast, da je to slabost, nekarakternost ljudska, koja se odaje sjetilnom užitku. Ovako na taj temeljni zakon ne mogu više gledati i ako znam, da sam se u časovima, kad sam promatrao taj život izbliza - (na akademiji!) - gnjusio toga gada i blata. 

Za opravdanje ovoga načela moram se pitati: postoji li Bog ili ne postoji? Onda: što razumijem pod tim imenom: Bog? Činjenica je, da on postoji, da Ga osjećam oko sebe, u sebi, tu, ovdje, ondje, svagdje. Njegove melodije drže i napunjaju sav svemir. Svaki čovjek ćuti duh nečega većega i vječnijega... Dakle Bog postoji. 

Što je taj Bog? Kakav je? Možemo li se Njemu moliti? Je li osoban? Na ta nam pitanja odgovara naša nutrina u pojedinim jednostavnim slučajevima. Uvrijedim li svoje roditelje, žao mi je. To je dokaz, da osjećaj počinjene nepravde nije predrasuda, nego da pravda u nama postoji. Pravda je jedno načelo, koje je u nama i sva se nutrina u nama uzrujava, ako radimo protiv ovoga načela. I Onaj, koga mi oko sebe osjećamo, do kojeg razum dolazi, da je vječan, komu duša nehotice teži, taj će biti jamačno sama Pravednost. Time dolazimo do osobnog Boga. On postoji, i ja tvrdo vjerujem i u najjačim časovima kušnje i sumnje, da je On jedini, vječni veliki Bog. Kad On postoji, već slijedi da naš život ima svrhu.

Onda treba još pomisliti na nešto, na što ljudi ne misle i što bi ih moglo lako dovesti do prave spoznaje - da ćemo umrijeti. Nekoga silno volimo, a taj umre. Nikad, nikad ga više nećemo vidjeti. Pa mi sami puni smo misli, sumnja, težnja, mnijenja, cijeli duševni svemir, naše "Ja" je sredina, oko koje se sve okreće, koja dojmove prima i sortira, sve mi to doživljavamo, katkada se mučimo i patimo i sad najednom - umremo. Zašto bi sve ovo? Zašto tolike misli i težnja, kad je sve badava, kad propada u ništa, kad duša nije zaseban elemenat, koji je poput duha u bocu zatvoren? Ne, to ne može biti - kada je u prirodi sve tako sjajno udešeno, mora biti i vječnost našeg života u smislu pravednosti. Jest i uistinu ja to vjerujem, premda i u času, kad ovo djetinjom vjerom osjećam. Kad se gnušam od zla i kad se topim u molitvi, ostaje u dnu duše opet ona sumnja, onaj veliki upitnik zadnjeg Adama: Zašto? Što? I opet, uza svu sumnju, vjerujem!

No nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti pravilo, mora biti putokaz života, da ne radimo protiv načela pravednosti i vječnosti. Religije daju sisteme. I ja kažem: Aut catholicus, aut nihil. - Ili katolik, ili ništa! U ovome pogledu nije u meni nikada ni najblaža sumnja postojala. Znam i osjećam, da je katoličanstvo jedina prava vjera. O drugima nisam nikada ni mislio, da bi bile bolje od katoličke. Eto, ja sam u duši katolik, ali onaj primitivan čovjek u meni, onaj Faust, koji ne zna za odgoj ni predrasude, vuče me u težnju dolje i pravi od mene da sumnjam u sve.

No dosta o tome. Trebalo bi svoj život kritički sagledati. Time, što je moja čista vjera u katoličanstvo oslabila, opalo je svako pravo oduševljenje, svaki oštar sud o svemu, što se događa. Sve, što promatram, gledam, i ne znam, je li dobro, je li zlo. Ljubi se svijet i grli -  pa neka se ljube i grle. Pa eto mi je jedan dao pljusku (na vojnoj akademiji). Pa svejedno je, neka je i drugi dadne. Pa toliko je svijeta siromašno, toliko se ljudi kolje - neka je sve to, samo neka se moje kože ne tiče. Uistinu, ako mi razum i kaže, da to nije dobro, ali ja sam to uslijed nutarnjih sumnji uistinu doživio. 

I sada je krajnje vrijeme, da sve ovo opet stresem i da pomislim, da je Netko poradi Istine umro za me na križu. I trgnem se tada i vidim, da sve te djevojke u parku, ti muževi i lijepe forme, samo su gadna strast, da to nisu ljudi s težnjama i bolima, nego da su jednostavne živine, koje se od ostalih ne razlikuju. I ja ne smijem tako što opravdavati, jer znam, da je ovaj zakon nagnuća muža prema ženi samo poradi naše duše ovdje - jer naša je duša "mi" - duša, koja se usavršava i diže. Ova škodljiva strana ljepote - samo je za to ovdje, da stvara od nas ljude. I gledat ću da se probijem, da na ženu ne gledam kao na lijepo tijelo; k njoj me njezina vanjština ne smije vući. Othrvati ću joj se i u njoj ću tražiti samo ono, što je vječno.

I zbilja, sad opet osjećam da vjerujem, i da vjerujem katolički. Ne Venera, nego Majka Božja, to je za nas jedini pravi put. I promatrajući život znat ću, što je plemenito, a što nije, što je moralno, a što nije. Ovako sam proveo čuvstveno razlučivanje. A da sam se držao svete rečenice: "Po plodovima se zna, kakvo je drvo" došao bih načinom razuma, znanosti, umjetnosti, a pogotovo povijesti do zaključka, da jedna stanovita istina postoji, da se ona kroz cijelu povijest vuče i da su sve težnje i bludnje ljudske upravo lutanje oko katoličanstva, koji treba proživjeti i osjetiti. I uza sve to, što vjerujem, čovjek sam, i sumnja na dnu duše ostaje i ona me jača, jer je uzrok duševnoj borbi i probijanju, koje kao čovjek proživljavam."

Sumnja, o kojoj Ivan govori, jeste samo ona nejasnoća, što je čovjek ima u duševnim stvarima dok je živ, jer bi ih želio tako zorno gledati kao i tjelesne. K tome za mnoge znanstvene i vjerske istine nemamo potpune očitosti; one su sigurno, ali još ostaje koji razložčić, koji zamračuje umu potpunu jasnoću, pa čovjek treba svojom voljom učiniti kraj nemirnom i nerazboritom kolebanju. To je "certitudo libera" - slobodna izvjesnost. Sitne duše lome na njoj krila svog idealizma i padaju najprije u sumnju, a onda u bezvjerstvo. Jaki Merzov duh ustraje u traženju Istine i podvrgava se ugledu Crkve, dok se i sam znanstveno potpuno ne izgradi.

Josip Vrbanek - "Ivan Merz, Vitez Kristov" - 1943. - str. 31. - 35. 

srijeda, 17. svibnja 2017.

Litanije Bezgrješnom Srcu Marijinom



Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas! 
Kriste, usliši nas!
Oče, nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Srce Marijino, bez istočnog grijeha začeto,                    moli za nas!
Srce Marijino, od svakoga osobnog grijeha čisto, 
Srce Marijino, svake kreposti i milosti puno,
Srce Marijino, pravilo svetosti, 
Srce Marijino, po tajanstvenom navještenju 
stanom Božjim postalo,
Srce Marijino, po tajanstvenom pohodu 
novim milostima obasuto,
Srce Marijino, najužom prisutnošću utjelovljene 
Riječi devet mjeseci razveseljavano,
Srce Marijino, u porodu Isusa, Sina tvoga, 
neiskazanim veseljem napunjeno,
Srce Marijino, u prikazanju Sina tvoga u hramu, 
po Simeonovu proročanstvu, mačem tuge probodeno,
Srce Marijino, zbog izgubljenog Isusa 
tri dana jako rascviljeno,
Srce Marijino, radi nađenoga Isusa neopisivo obradovano,
Srce Marijino, zbog rastanka s Isusom jako ražalošćeno,
Srce Marijino, zbog tuge Sina tvoga u 
Maslinskom vrtu jako rastuženo,
Srce Marijino, u šibanju nevinoga Isusa isto 
tolikim udarcima izranjeno,
Srce Marijino, šiljcima trnove krune izbodeno,
Srce Marijino, teretom križa opterećeno,
Srce Marijino, s raspetim Sinom također na križ pribito,
Srce Marijino, svim Isusovim mukama posebice izmučeno,
Srce Marijino, u smrti Sina tvoga uz križ 
morem muka obliveno,
Srce Marijino, s mrtvim Isusom skupa pokopano,
Srce Marijino, zbog tolikih grijeha ljudskih prežalosno,
Srce Marijino, o uskrsnuću Isusovu od radosti opet oživjelo,
Srce Marijino, u uzašašću Isusovu
neiskazanom slašću napunjeno,
Srce Marijino, u silasku Duha Svetog novim obiljem milosti obasuto,
Srce Marijino, u slavnom uznesenju svojem nad sve blažene duhove uzvišeno,
Srce Marijino, uzroče naše radosti,
Srce Marijino, zdravlje bolesnih,
Srce Marijino, utjeho svih nevoljnika,
Srce Marijino, utočište grješnika,
Srce Marijino, ufanje i slatka obrano svojih vjernika,
Srce Marijino, jakosti umirućih,
Srce Marijino, okrepo duša u čistilištu,
Srce Marijino, štite ratničke Crkve,
Srce Marijino, radosti Anđela i sviju Svetih,
Srce Marijino, stane Duha Svetoga,
Srce Marijino, milino Isusa, Sina tvoga,
Srce Marijino, srce po Srcu vječnoga Oca,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Dopusti, da hvalim Srce tvoje, Djevice Marijo.
Daj mi jakosti protiv neprijatelja tvojih.

Pomolimo se. Svemogući vječni Bože, koji si u Srcu blažene Djevice Marije, pripravio dostojan stan Duhu Svetomu, dopusti milostivo, da mi, koji se pobožno spominjemo prečistoga Srca njezina, možemo po tvojem Srcu živjeti. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
(Iz molitvenika "Srce Isusovo spasenje naše" - Zagreb 1946.)