Pripada li spolni odgoj uopće u školu?

Ovih dana po internetu kruži mail – Izbacite konačno ovakav „spolni odgoj“ iz hrvatskih škola.

Iako je „ovakav“ spolni odgoj koji nam je nametnut zaista perverzan i neprimjeren, ovaj članak bavit će se razlozima zašto zapravo spolni odgoj uopće ne pripada u školu. U tome će nam pomoći članak Randy Engel, jedne od vodećih istražnih novinarki, koja je šezdesetih godina razvila snažan interes za pro - life probleme uključujući kontrolu populacije, abortus i eugeniku. Godine 1989. objavila je knjigu Seksualni odgoj —

Posljednja pošast,u kojoj dokazuje zašto je razredni spolni odgoj uvijek pogrešan i uvijek štetan, kako  on uništava čednost, budi strasti, promovira seksualne aktivnosti i potiče prihvaćanje seksualnih grijeha. U njoj pokazuje i od kuda takav odgoj potječe, tko ga promovira i kako on prodire svuda i prožima sve. Daje i stav Crkve prema njemu – odnosno pokazuje da  je spolni odgoj pravo i dužnost isključivo roditelja, koje oni mogu delegirati drugima, ali im se nikada ne smije preoteti.

Randy Engel: 

Sveta Majka Crkva nije nikad niti jednu takvu „poduku“ smatrala „potrebnom“ osim prirodne pouke koju daju roditelji svojoj djeci o seksualnim pitanjima kada ulaze u zrelu dob žene ili muškarca. I više od toga, „seksualni odgoj“ u razredima za djecu i mlade izričito je zabranio papa Pio XI. u svojoj enciklici o kršćanskom obrazovanju Divini Illius Magistri objavljenoj1. prosinca 1929., gdje pronalazimo prvu zabranu Katoličke Crkve formalnog seksualnog odgoja u otvorenom razrednom okruženju, odnosno zabranu te akademske novotarije koju su uveli određeni liberali u katoličke obrazovne krugove na početku 20.stoljeća. 

Kao što Pio XI. kaže: 

"Druga vrlo ozbiljna opasnost je naturalizam koji danas okupira polje obrazovanja u tim najdelikatnijim stvarima čistoće i morala. Previše česta je pogreška onih koji s opasnom sigurnošću i pod ružnim nazivom propagiraju takozvani spolni odgoj (u Americi SexEd - sexual education), pogrešno zamišljajući da mogu naoružati mlade protiv opasnosti senzualnosti jedino uz pomoć samih prirodnih sredstava, poput drskog upoznavanja i predostrožnih instrukcija za sve bez iznimke, čak u javnosti; i još gore, izlažući ih od ranih godina prilikama da bi ih navikli, tako barem govore, kao da ih žele učiniti bezosjećajnima pred takvim opasnostima.

Takve osobe ozbiljno griješe jer odbijaju prepoznati urođenu slabost ljudske prirode, zakon o kojem govori apostol, i bore se protiv zakona uma i također ignoriraju iskustvo činjenica iz kojih je jasno da su, pogotovo kod mladih ljudi, zle prakse posljedica ne toliko nepoznavanja koliko slabosti volje koja je izložena opasnim situacijama i koja je bez podrške sredstava milosti... općenito govoreći, za vrijeme djetinjstva dovoljno je korisititi ta sredstva koja proizvode dvostruki efekt otvaranja vrata kreposti čistoće i zatvaranja vrata prema porocima.“

Divini Illius Magistri,  osobito kada Pio XI. citira uvide rimskog pisca iz 16. stoljeća, kardinala Silvia Antonianija, o kršćanskom obrazovanju djece, zagovara princip da odgovornost prenošenja intimnih informacija o seksualnim činjenicama pripada primarno roditeljima koji imaju i milost staleža i intimno poznaju svoju djecu.

Kako smo mogli i očekivati, tadašnji modernisti nisu bili utišani izravnim suprotstavljanjem pape Pija XI. otvorenoj seksualnoj poduci  katoličke djece. Tako da je dvije godine kasnije Sveta Stolica bila prisiljena ponovno javno izdati zabranu:

Pitanje: Može li metoda takozvanog „seksualnog odgoja“ ili čak „seksualne inicijacije“ biti odobrena? Odgovor: NE – Sveta Stolica poziva se ponovno na Divini Illius Magistri dodajući: „Nikakvo odobrenje ne može biti dano zagovarateljima ove nove metode, koju su nedavno prihvatili čak i neki katolički autori i objavili u javnosti tiskana djela.“

Godine 1929. kada je Divini Illius napisana, bila je vrlo značajna. Početak 20.  stoljeća donio je sa sobom jačanje organizacija koje su bile usmjerene protiv života, protiv braka i protiv obitelji koje su predstavljali eugeničari, neomaltuzijanci, sangeriti, darvinisti, socijalni anarhisti i cijeli asortiman ostalih „seksulanih reformatora“.

Od 8. do 14. rujna 1929., članovi Kongresa svjetske lige o seksualnoj reformi susreli su se u Londonu da promoviraju onanizam, kontrolu rađanja, masturbaciju, kontrolu populacije, sterilizaciju, umjetnu oplodnju, razvod i feminizam; dekriminalizaciju homoseksualnosti, abortusa, pornografije i prostitucije; i najvažnije instrukcije o „seksualnoj higijeni“ i „seksualnom odgoju“ za mlade. „Seksualni reformatori“ su te programe gledali kao najvažnije sredstvo za ostvarivanje svojeg plana. Dvostruki udar groma Pija XI. – njegova enciklika o kršćanskom obrazovanju koja je zabranila javnu seksualnu poduku u školama, koju je godinu dana kasnije pratila njegova poznata enciklika o obrani kršćanskog braka, Casti Connubii – riješio je problem barem za katolike. Također, 1930. pao je i protestantski moral pod Rezolucijom 15 prihvaćenoj na anglikanskoj Lambeth konferenciji koja je odobrila upotrebu kontracepcije za teške slučajeve.

Papa Pio XII. dva puta je podržao zabranu svog prethodnika za programe seksualne inicijacije. Jednom, 18.rujna 1951., u obraćanju francuskim očevima obitelji u kojem je osudio nesreću programa seksualne inicijacije koji pretjerano naglašavaju bit i doseg seksualnog elementa u životu. I drugi put, 13.travnja 1953., u obraćanju na kongresu psihoterapije i religije u kojem je podsjetio svoju akademsku publiku da “ta pravila [o seksualnoj poduci] nisu ukinuta, niti izričito niti via facti (naglasak nadodan).”

Nacionalni koncil o katoličkoj skrbi 17.studenog 1950., izdao je službenu izjavu pod naslovom: „Dijete: građanin dva svijeta“ u ime SVIH američkih biskupa u kojoj je hijerarhija podsjetila roditelje o njihovoj posebnoj nadležnosti i dužnosti u vezi pružanja seksualne poduke svojoj djeci. Poglavlje je završilo svečanim upozorenjem: „Snažno protestiramo protiv uvođenja seksualne poduke u škole.“

Zapamtite taj datum. To je zadnji puta da ćete vidjeti zajedničku podršku američkih biskupa enciklici Divini Illius Magistri. Osamnaest godina kasnije, u svom pastoralu, Ljudski život u naše doba, američki biskupi učinili su seksualnu poduku „ozbiljnom dužnošću“ i pozvali su na „sistematsko“ omogućavanje razredne seksualne poduke u dijecezanskim kurikulumima zbog „novih okolnosti moderne kulture i komunikacija“. U stvari, jedina istinska promjena bila je rušenje i kolaps kolektivne hijerarhijske kralježnice.

Priopćavanje seksualnog znanja, i izravno i neizravno, u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na prikladan način propitujućem djetetu i starijem adolescentu je pravo i dužnost roditelja. Roditelji su po prirodi slobodni od požude kada se bave svojom djecom u seksualnoj sferi. Po milosti njihovog zvanja oni imaju ispravno određenje i znanje da zaštite svoju djecu od opasnosti preranog buđenja seksualnog interesa. I po svojem primjeru čiste ljubavi i osjećaju za čednost i pristojnost, dobri i sveti roditelji osnažuju unutarnji osjećaj za čednost i čistoću u svojoj djeci. Nadalje, formacija u čednosti i intimnosti su dragocjene u razvijanju dječje sposobnosti da razabire što je normalno nasuprot nenormalnom ponašanju i interakciji između njega i starije djece i odraslih.

Porijeklo „seksualnog obrazovanja“ protivno životu

Nema nikakve tajne oko dijaboličnog porijekla „seksualnog obrazovanja“, kao što sam gore spomenula.

U mojoj prvoj knjizi, Seksualni odgoj – posljednja pošast koju sam napisala 1989. na vrhuncu „prolife“ rata protiv programa seksualne inicijacije u katoličkim i javnim školama, opisala sam korijene tog pokreta koji su protiv života, njegovo vodstvo koji je protiv života, njegove ciljeve koji su protiv života i njegovu metodologiju protiv života i dokumentirala sam izvitoperen i varljiv put po kojem je „seksualno obrazovanje“ došlo u župne škole nakon Drugog vatikanskog koncila.

Također nema nikakve tajne niti oko toga  za koju je svrhu „seksualni odgoj“ projektiran.

Prema dr. Richardu Dayu, bivšem Nacionalnom zdravstvenom direktoru „Planned Parenthooda“- za svjetsku populaciju, glavna svrha „seksualnog odgoja“ je da se zainteresira djecu za seks u ranoj dobi i da povežu seks s potrebom za kontracepcijom što ranije u životu, čak i prije nego postanu seksualno aktivni. U govoru iz 1969. s dana „Novog Svjetskog Sistema (poretka)“ inzistira se da seks mora biti odvojen od reprodukcije i reprodukcija od seksa.

Nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a 22. siječnja 1973., dr. Alana Guttmachera, drugog službenika „Planned Parenthooda“, izvjestitelj Washington Star News-a  upitao je kako bi Roe  protiv Wadea mogao biti osiguran, jednom zauvijek.  Guttmacher je na to odgovorio s dvije riječi: “seksualnim odgojem.”
Osiguravanje „prava na abortus“ samo je jedno od mnogih „prava“ koje je „seksualni odgoj“ osiguravao, a radi se o sljedećim pravima:

• “pravo“ na „kontracepciju“
• “pravo“ na sterilizaciju sebe i retardiranih osoba
• “pravo“ na preljub, na pokusni brak te na razvod
• “pravo“ na eugeničarsko rasplođivanje, odnosno umjetnu oplodnju i surogat majčinstvo
• “pravo“ na samoubojstvo i eutanaziju, odnosno da ubiješ sebe i druge koji su bolesni
• “pravo“ na infanticid, odnosno da ubiješ mentalno i fizički hendikepirane bebe
• “pravo“  na slobodan pristup pornografiji
• “pravo“ na sve vrste seksualnog izražavanja, uključujući masturbaciju, sodomiju, incest, bestijalnost i sadomazohizam
• “pravo“ na pederastiju i pedofiliju tako da se djeca i mladi mogu uključiti u “kreativnu“ seksualnost
• “pravo“ na komercijalni seks, odnosno žensku i mušku prostituciju, kao i heteroseksualnu, homoseksualnu, transspolnu i surogat seks terapiju i rekonstrukcijsku operaciju
• “pravo“ države da uvede programe kontrole stanovništva, i dobrovoljne i obavezne

„Seksualni odgoj“ nije o Bogu niti o prirodnom zakonu. - On je o seksualnoj idolatriji.

On nije o kreposti. - On je o poroku.

On nije o moralu. - On je o nemoralu.

On nije o čistoći i čednosti. - On je o ljudožderstvu nevinosti i čistoće.

On nije o plodnosti. - On je o sterilnosti.

On nije o ljubavi. - On je o postizanju genitalne stimulacije i otpuštanja.

On nije o poštovanju i časti. - On je o nepoštivanju i nevjernosti.

On nije o obiteljskom životu, već o uništenju obitelji i umanjivanju roditeljskog autoriteta.

Ukratko, „seksualni odgoj“ usmjeren je protiv obrazovanja, protiv djeteta i protiv obitelji. To je oblik seksualnog uvjetovanja i „rekonstrukcijske psihoterapije“ stvoren za deformiranje savjesti mladih i pretvaranje mladih ljudi u seksualne robote i polimorfne pervertite. To je legalizirani oblik zavođenja djece i njihovog zlostavljanja.

Je li onda ikakvo čudo da su postkoncilski pape i većina američkih biskupa pokazali takav strašan nedostatak brige za žrtve seksualnog zlostavljanja od strane klera?

Zašto bi katolički roditelji trebali biti iznenađeni? Američki su biskupi dozvolili da stotine milijuna katoličke školske djece bude mentalno i duhovno silovano pod krinkom „obrazovanja obiteljskog života“ već više od pola stoljeća.

Nakon trinaest godina razredne seksualne poduke, koja uništava inicijalno kašnjenje kod mladih u razvoju, zaustavlja normalni seksualni razvoj kod adolescenata i razgrađuje seksualne zapreke i osjećaje gađenja za seksualne perverzije uključujući masturbaciju, homoseksualnost i pornografiju kojima su djeca i mladi sistematski izloženi, katolički školarci su tako oštećeni da bez čuda milosti ne mogu biti sposobni voditi zaista svete katoličke živote kao odrasli, bilo da su samci, oženjeni ili zaređeni.

U gotovo svim kulturama, taj period čekanja, pritajenosti, odnosno razdoblje između pete i šeste godine i početka puberteta  smatra se idealnim razdobljem za učenje. Sedma se godina već dugo vremena smatra godinom razuma i diskrecije kada je dijete spremno postati primatelj sakramenata pokore i svete pričesti. Učitelji religijske kateheze davno su prepoznali da je to vrijeme kada je dijete najotvorenije vjerskoj poduci i formaciji i stvarima koje se tiču Boga i Njegove božanske oblasti anđela i svetaca.

Aseksualna priroda djeteta za vrijeme tog razdoblja čekanja pušta djetetovu snagu u smjeru ispunjavanja njegove prirođene znatiželje i instinkta za znanjem daleko od seksualnog područja. On doživljava i uživa u „privrženoj ljubavi“ koju mu daju njegovi roditelji, bake, djedovi i braća i sestre – što će kasnije premjestiti prema Bogu ako izabere redovnički život u celibatu ili život samca, ili će to dijeliti sa svojim supružnikom ako prihvati bračni poziv. 

Za neokaljano dijete, njegove prve asocijacije sa seksualnim stvarima ispravno su povezane uz brak, obitelj i bebe.

Svaki napad na to razdoblje čekanja i pritajenosti napad je na samo djetinjstvo i predstavlja jedan zao čin.

Razvoj i spolno sazrijevanje ljudskog roda kompleksan je proces. Na početku puberteta, sekundarne spolne karakteristike i fizički naboj mlade osobe potiče hipotalamus koji potiče izlučivanje hormona koje proizvodi pituitarna žlijezda – estrogen i druge hormone za djevojke i testosteron za dječake. U skladu s time, proizvodnja melatonina, hormona kojeg proizvodi žlijezda epifiza, koji sprječava seksualni razvoj kod male djece značajno je umanjena u to vrijeme.

Za vrijeme adolescencije, ljudski mozak proći će glavnu rekonstrukciju svojih sinapsi ili neuronskih međuveza u čeonom režnju koji usmjerava razvoj kognitivnih vještina koje doprinose stvaranju zvukova i prikladnom i moralnom ponašanju. Do početka puberteta, te međuveze koje su formirane u djetinjstvu ostaju stabilne. Sada će proći značajno preoblikovanje koje uključuje ozbiljno podrezivanje postojećih neuronskih međuveza što se zove “odšumljavanje”, proces koji će se nastaviti do sredine dvadesetih kada se kognitivne i emocionalne operacije stabiliziraju. Dok ne dođu do tog stanja zrelosti, tinejđeri nemaju dobre sposobnosti„izvršnih funkcija“ mozga koje kontroliraju mogućnost razumijevanja dalekosežnih posljedica nekog čina na njih same, na prijatelje, obitelj i društvo.

Već se odavno zna da će se upotreba droga i alkohola u tom kritičnom periodu odšumljavanja mozga i reorganizacije kod adolescenata umiješati u taj razvojni proces i dovesti do oslabljenog razmišljanja, donošenja odluka, prosudbi i emocionalnih reakcija. Ali tek od prošlog stoljeća razvitkom skeniranja mozga i tehnologija mapiranja počinjemo razumijevati kako se normalan psihoseksualni  razvoj i seksualno sazrijevanje u adolescentu koji raste mijenja izlaganjem javnoj seksualnoj poduci i drugim oblicima prerane seksualne stimulacije i zavođenja.

Sredinom sedamdesetih, vodeći psihijatar s Manhattana dr. Walter Bruschi, obraćenik na katoličku vjeru i protivnik razredne seksualne poduke, upozorio je na štetne fiziološke posljedice javne seksualne poduke, u svim oblicima, na djecu i na adolescente:

S današnjim znanjem biologije i znanjem o ljudskom živčanom sustavu koji se brine o biološkom impulsu, mi sa sigurnošću možemo izjaviti da što se više stimuliraju seksualne funkcije, to će se one više htjeti izraziti. Također smo naučili da se ta seksualna stimulacija akumulira unutar središnjeg živčanog sustava i da kada se nakupi određena količina ona mora biti ispražnjena. Zbog toga, što je manja izloženost seksualnim informacijama – bilo kroz knjige, razgovor o seksu, izloženost seksu, ili bilo kojem drugom ponašanju i činu koji stimulira taj seksualni nagon, to bolje. Ukratko – što manje seksualne poduke, to je manje seksualne stimulacije – to je bolje.

Bitno je da roditelji shvate da te fiziološke stvarnosti prouzrokovane eksplicitnom razrednom podukom utječu na SVU djecu koja su izložena tim programima na duboko dalekosežan i negativan način. 

Nadalje, ta šteta nastaje kod djeteta bez obzira na određeni seksualni sadržaj programa koji se koristi.

Gubitak seksualne nevinosti ostavlja neizbrisivi trag i na tijelu i na duši čak i onda kada je dijete premlado da razumije prirodu i posljedice zločina koji je počinjen protiv njegove osobe u razredu s barem (u dječjem umu) prešutnim odobravanjem njegovih roditelja koji ga trebaju štititi od takvih nesreća.

Niti malo dijete niti adolescent nisu sposobni shvatiti da su podvrgnuti preinaci ponašanja i tehnikama „objašnjavanja vrijednosti“ u razredu – tehnikama koje su usmjerene prema zadobivanju njihove suglasnosti da postanu „seksualno aktivni“, odnosno da se upuštaju u seksualne čine sa samim sobom (masturbaciju) i drugima, iako odluka za seksualne odnose mora izgledati spontana i usmjerena prema sebi.

Kako „seksualno obrazovanje“ potiče „usamljeni porok“ i potkopava brak

Jedna od oznaka rane „katoličke“ seksualne kateheze sedamdesetih (u SAD – u) bilo je ohrabrivanje tog poroka, s nekim tekstovima koji idu tako daleko da objašnjavanju tehnike samozlostavljanja za dječake i djevojčice, i ulogu pornografije u potpomaganju seksualnog otpuštanja.

Masturbacija, poput drugih oblika seksualnih zastranjivanja, naučeno je, a ne naslijeđeno ponašanje. Ono je krajnje narcisoidno, ono je okretanje prema unutra, prema sebi i okretanje leđa Bogu. Krivnja i i gađenje koje je normalno povezano s tim porokom prirođena je reakcija na kršenje prirodnog zakona, osobito kada taj čin uključuje seksualno nastrane fantazije.

Redovito, navika samozlostavljanja nastavlja se u odrasloj dobi i u braku s tragičnim posljedicama za oba supružnika. Osobe s tom navikom nisu dobar materijal za brak. Većina žena ne može se natjecati sa „photoshopiranom“ porno duplericom, niti pomaže iskrenoj bračnoj ljubavi ako muž  vidi svoju ženu kao objekt za ostvarivanje njegovih orgazmičkih, često i sadističkih i nastranih ponašanja naučenih u djetinjstvu ili adolescenciji.

Što se toga tiče, očev je zadatak podučiti svoje mlade sinove o kreposti čistoće i samokontrole, prvenstveno tako što će sami biti primjer seksualne samokontrole i zatim, uzdizanjem ljubavi prema Bogu iznad ljubavi prema samom sebi i promicanjem pomoći molitve i pokore u teškoj bitci svladavanja svojih vlastitih seksualnih strasti.

Ovih dana, i majke moraju biti podjednako oprezne u toj delikatnoj stvari budući da popularni tinejđerski i glamour časopisi promoviraju masturbaciju kao nešto posve normalno za mlade djevojke i žene.

Opasnosti preranog seksualnog zavođenja

Priroda nije namijenila djeci i adolescentima da ulaze u seksualne aktivnosti i veze koje su rezervirane za odrasle unutar bračne veze. To je pravilo potvrđeno činjenicom da fizički razvoj adolescenta u prijelaznom razdoblju od djetinjstva u odraslu dob nije podjednako praćen psihičkim i emocionalnim rastom i stabilnošću koji karakteriziraju zrelu ženu oko dvadesete i zrelog muškarca u njegovim ranim do srednjim dvadesetima.

Iz toga proizlazi da je u najboljem interesu adolescenta da njegove mlade snage budu usmjerene daleko od seksualne sfere i usmjerene prema akademskoj izvrsnosti i/ili usavršavanju vještina i umjetničkim/sportskim ostvarenjima kao i prema aktivnom sudjelovanju u obiteljskim poduzećima i razvoju duhovnog života.

U prošlim vremenima, i Crkva i država doprinosile su podršci tog važnog razvojnog zadatka  tako što su podržavale nerazrješivost (heteroseksualnog) braka i integritet i autoritet obitelji; tako što su provodile zakone koji su branile i/ili obeshrabrivale porok (uključujući i homoseksualnost) i promovirale krepost; tako što su branile proizvodnju i distribuciju pornografije i seksualno eksplicitne programe u javnim medijima; tako što su žestoko provodile zakone o suglasnosti uz koje su bile stroge kazne za silovanje muških ili ženskih maloljetnika; tako što su podržavale prava i dužnosti roditelja da usmjeravaju obrazovanje svoje djece, uključujući poduku o seksualnim stvarima kako njihova djeca rastu u dobi i razumijevanju.

Za kraj, jedino kroz otkrivanje ili ponovno otkrivanje duhovnog života – života ispunjenog ljubavlju prema Kristu, života molitve i pokore, života čistoće i podložnosti Božjim zakonima – može se svijet vratiti zdravom razumu i svetosti u pripremi za svijet koji će doći.

Izvor