utorak, 25. srpnja 2017.

Majke iz Lua


Malo mjesto Lu u sjevernoj Italiji, smješteno je u ruralnom djelu oko 90km istočno od Torina. I danas bi ono još bilo  nepoznato da majke iz Lua nisu 1881. donijele jednu odluku koja je imala važne posljedice.

Najdublja želja mnogih od tih majke bila je da njihovi sinovi postanu svećenici ili da kćeri u potpunosti predaju svoj život Božjoj službi. Pod vodstvom župnog svećenika, Msgr. Alessandra Canara, okupljale bi se svakoga četvrta na klanjanju pred Presvetim Sakramentom moleći Gospodina za zvanja. Primale bi Svetu Pričest svake prve nedjelje u mjesecu s tom istom nakanom. Nakon Mise, sve bi Majke molile određenu molitvu moleći za svećenička zvanja. 

Kroz molitvu povjerenja tih majki i otvorenost drugih roditelja, stvorila se atmosfera duboke radosti i kršćanske pobožnosti u obiteljima, zbog čega je djeci bilo lakše prepoznati svoje zvanje. 

Kada je Gospodina rekao: „Mnogo je zvanih, ali malo je izabranih.“ (Mt 22,14) možemo vidjeti da se mnoge zove, a da se samo nekolicina odaziva na poziv. Nitko nije očekivao da će Bog čuti molitve tih majki na tako dramatičan način. 

Iz malog mjesta Lu došlo je 323 zvanja: 152 svećenika (dijecezanskih i redovnika) i 171 časnih sestara u  41 različitoj kongregaciji. Oko tri ili četiri zvanja dolazilo je iz jedne obitelji.

Najpoznatiji primjer je obitelj Rinaldi iz koje je Bog pozvao sedmero djece. Dvije kćeri su postale sestre Salezijanke, obje poslane u San Domingo kao misionarke. Pet sinova postali su svećenici i svi su se priključili Salezijancima. Najpoznatiji od braće Rinaldi bio je blaženi Filip Rinaldi koji je postao treći nasljednik svetog Ivana Bosca kao poglavar Salezijanaca. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 29. travnja 1990. U stvari, većina zvanja iz tog malog mjesta završilo je u Salezijancima što nije slučajnost budući da je sv. Ivan Bosco posjetio Lu četiri puta u svom životu. 

Svetac je bio na mladoj Misi svog duhovnog sina Don Filipa Rinaldija u njegovom rodnom selu. Filip se uvijek rado prisjećao vjere obitelji iz Lua opisujući je kao..."vjeru koja je činila da naši očevi i majke kažu: "Gospodin nam je dao djecu, tako da ako ih On poziva mi ne možemo reći ne.""

Don Luigi Borghina i don Pietro Rota živjeli su duhovnost Don Bosca tako vjerno da je prvi dobio ime „brazilski Don Bosco" a drugi "Don Bosco iz Valtelline". 

Papa Ivan XXIII. jednom je rekao sljedeće u vezi jednog drugog zvanja iz Lua, njegovoj ekscelenciji, Evasionu Colliju, nadbiskupu Panne: "On je trebao postati papa, a ne ja. On je imao sve što je bilo potrebno da postane veliki papa."

Svakih deset godina, svećenici i sestre rođeni u Luu okupili bi se iz cijeloga svijeta. Vlč. Mario Meda, dugogodišnji župnik Lua, opisao je to okupljanje kao pravu proslavu, blagdan zahvale Bogu koji je učinio tako velike stvari za Lu. 

Slijedi kratka, jednostavna i duboka molitva koju su molile majke iz Lua za zvanja:

"O Bože, podari mi da jedan od mojih sinova postane svećenik! Ja sama želim živjeti kao dobra kršćanka i želim voditi svoju djecu da uvijek čine što je ispravno, tako da mogu primiti milost, o Bože, da mi bude dopušteno Tebi dati svetog svećenika. Amen."


nedjelja, 16. srpnja 2017.

Roditelji koji zanemaruju podučiti svoju djecu o vrijednosti iskrenosti i poštenja


Definicija laganja je namjerno govoriti suprotno svom razumu. Zlobnost  laganja počiva u korištenju naravne sposobnosti na način koji je direktno u suprotnosti s njezinom naravnom svrhom i stoga je ono intrinzično zlo i zabranjeno osmom zapovijedi i brojnim drugim podukama iz Biblije. 

Laži se stvaraju, one se ne rađaju. Kada bi roditelji pogledali u rane dane buđenja razuma svoje djece, sjetili bi se da je dijete po svojoj prirodi bolno iskreno. Vrijeme  koje je djetetu bilo potrebno da prepriča neki događaj  bilo je predugo. To je bilo tako zbog njegove želje da bude precizno. Kasnije, zbog nestrpljenja roditelja, nedostatka suosjećajnog razumijevanja uz nedostatak roditeljske mašte, dijete je počelo zaključivati da preciznost i istina nisu tako važne. Kada je roditelj obećao ostaviti svijetlo u sobi kada ono ode spavati, onda je on i trebao ostaviti upaljeno svjetlo. Ako je obećao djetetu da će biti u prizemlju ako ga treba i onda ode kod susjeda na partiju kanaste, kako će dijete naučiti biti iskreno? Kada je dijete starije i traži 5 kuna za sladoled, a odgovori mu se „nemam 5 kn“, a zatim ga se pošalje na kiosk po kutiju cigareta, netko laže i dijete zna „tko“. Ako se dijete pošalje da otvori vrata susjedi  da joj kaže da nema mame, kada je ona zapravo u kućnom ogrtaću s viklerima u kosi u četiri popodne u susjednoj sobi, tko koga uči lagati? 

Na žalost, mnogi roditelji čine izgovaranje istine teškim odabirom. Pretpostavimo da Angelina slučajno razbije vazu koju ste osvojili na župnom bingu (oprostite na izrazu), i dijete samo prizna što je učinilo, budite dovoljno mudri i pohvalite ju na iskrenosti i ostavite to tako. Nema te vaze na svijetu koja je vrijedna cijene iskrenosti, a ako ste dovoljno blesavi (i glupi) da izgubite kontrolu i kaznite ispravno dijete, ona će vrlo vjerojatno slijedeći puta pokušati izbjeći vaš bijes ili fizičko nasilje tako što će lagati.  Naučili ste ga da nema razloga govoriti istinu, pa zašto da se onda trudi? 

Još jedna pogrešna stvar koju roditelji čine je preuzeti detektivski kompleks Sherlock Holmesa, pretjeravajući s izjavom malom djetetu da „uvijek kada ga pogledate u lice znate ako laže“. Takva izjava je izazov koju bi dijete pokušalo pobiti s oduševljenjem. 

Jednom kada ste utvrdili bez sjene sumnje da je mali Leopold razbio susjedin prozor  igrajući se s loptom, kaznite ga ako je bio neposlušan nakon što ste mu rekli da se ne igra na tom mjestu, ali nemojte se igrati suca i porote i tjerati ga da otvoreno prizna svoj prestup kada već znate da je to učinio. 

Nikada, nikada nemojte reći djetetu: „Nikada te neću kazniti ako kažeš istinu.“ To je loše. Možda bi moglo dati djetetu ideju da može raditi što god želi dok god vam to priznaje i da nikada neće biti kažnjeno iako čini nešto pogrešno. Ako znate da je nešto krivo učinilo onda ga zbog toga i kaznite. Ako niste sigurni, upitajte ga i prihvatite odgovor kao istinu. Nemojte se uvlačiti u staru rutinu: „Sigurno govoriš istinu?“ ili „Nadam se da je to istina.“ To nije način na koji se izgrađuje povjerenje kod djeteta, a povjerenje je neophodno. Kada imate sigurni dokaz da je dijete lagalo, ljutito lice i prijeteća ruka koja izgleda djetetu ogromna kao kuća, je loš način da ga se dojmi njegovom pogreškom. Posjednite ga negdje gdje ćete biti na miru i smireno mu objasnite u kakvo bi strašno stanje svijet upao da svi lažu. Objasnite mu osmu zapovijed, što ona traži i što zabranjuje. 

Gledajući unazad mnogi roditelji djece koja su postala redoviti lašci mogu se udariti u prsa i reći ponizno: „moj grijeh“. Najčešće su iskrenost, to plemenito  umijeće naučili upijanjem i primjerom. Nikakva količina propovijedanja ili moraliziranja ne može popraviti primjer oca koji mrtav hladan traži dječju kartu za dijete koje je prošlo određenu dob u cirkusu ili majke koja naručuje stvari na probu, nosi ih i onda šalje dijete u trgovinu sa stvarima koje je pažljivo naučila da kaže prodavači: „Majka kaže da joj ne odgovara veličina, a kasnije će i sama doći.“ 

Grijesi roditelja posjećuju njihovu djecu. Postoji stara latinska izreka: „Nitko ne može dati ono što nema.“ Vaša djeca nikada neće biti iskrena niti će poštivati istinu ako im ne date besprijekoran primjer u tom pogledu. Svjesno ili nesvjesno postavljate temelje za život svog djeteta. 

Biblija nas upozorava: „Jer nastojimo o dobru ne samo pred Gospodinom, nego i pred ljudima.“ (II Kor. 8,21)

Iz knjige „Grijesi roditelja“ Charlesa Huga Doyla



subota, 24. lipnja 2017.

Ispit savjesti za katoličke žene


1. Brinem li se za materijalne potrebe svog muža i obitelji (čist dom, zdravi kuhani obroci, itd.)?
2. Volim li svog muža koliko bi trebala? 
3. Molim li za duhovnu dobrobit svoga muža?
4. Omalovažavam li ga pred djecom, jesam li bila neljubazna prema njemu ili se s njim prepirala?
5. Jesam li mu dovoljno podložna, jesam li mu poslušna?
6. Trudim li se nadahnuti svog muža svojim riječima i djelima?
7. Činim li svog dom ugodnim za život izbjegavajući prigovaranje, mrmljanje i ćudljivost?
8. Prakticiram li mrtvljenje pokazujući mu vedro lice iako sam umorna ili neraspoložena?
9. Volim li svoju djecu koliko bi trebala?
10. Volim li svako dijete pravedno?
11. Ispravljam li svoju djecu kada je potrebno?
12. Imam li dobru kontrolu nad njima štiteći ih od zlih utjecaja (zlih knjiga, filmova, društva)?
13. Brinem li se da nauče svoj katekizam, redovito mole, idu na Misu, ispovjed i Svetu Pričest?
14. Trudim li se provesti dovoljno vremena igrajući se sa svojom djecom, čitajući im priče ili im   pjevajući?
15. Trudim li se stvoriti katoličko okružje u domu (imajući raspelo i Gospin kip u sobama, moleći s njima prije i poslije jela, moleći obiteljsku krunicu, itd.)?
16. Kvarim li svoju djecu zanemarujući im ukazati na neke nedostatke koje moraju nadvladati?
17. Propuštam li disciplinirati svoju djecu (nježno, ali čvrsto i dosljedno)?
18. Kažnjavam li svoju djecu na grub, nepravedan ili ljut način?
19. Molim li za svoju djecu, imajući na umu da je majčina dužnost zagovarati njihove duše koje mi je Bog povjerio?
20. Jesam li dostupna i slobodna za svoje tinejdžere da mi se mogu povjeriti kada trebaju savjet?
21. Jesam li dosljedno pazila da moje kćeri nose čednu odjeću?
22. Jesam li promovirala dobre knjige u kući i jesam li im dala dobar primjer odvajajući malo vremena za sebe za čitanje duhovnog štiva?
23. Imam li sveti strah od smrtnog grijeha u dušama svoje djece, tako da bih radije vidjela da mi se kuća sruši nego ih vidjela u stanju smrtnog grijeha?
24. Imam li svjetovne ciljeve za njihovu budućnost (uspjeh, posao koji će biti dobro plaćen, umjesto nadnaravnih ciljeva poput svetosti, života koji će biti ugodan Bogu, vječno spasenje)?
25. Poduzimam li potrebne mjere da ja sama vodim dobar duhovni život (molitva i sakramenti)?
26. Tražim li duhovno vodstvo od svećenika kada mi je potrebno?
27. Smatram li brak staležom na koji me Bog pozvao tako da Ga mogu slaviti i postati sveta?
28. Jesam li spremna otići na duhovne vježbe kada se ukaže prilika?
29. Jesam li bila nemilosrdna prema drugima u mislima, riječima ili djelima?
30. Ogovaram li druge s prijateljicama?
31. Trošim li previše vremena na telefonu?
32. Čitam li jeftine romantične romane ili gledam beskorisne programe na TV-u?
33. Koristim li nepristojne riječi pred svojim mužem ili djecom i dajem li im tako ili na neki drugi način loš primjer?
34. Dajem li sve od sebe da se borim protiv obeshrabrenja ili si dozvoljavam da se stalno samosažaljavam?
35. Nastojim li učiniti naš dom radosnim mjestom gdje moj muž i djeca vole zajedno provoditi vrijeme kao obitelj?
36. Trudim li se živjeti u Božjoj prisutnosti usred svojih svakodnevnih poslova moleći strelovite molitve ili prikazujući Bogu žrtvice?
37. Molim li redovito Boga da mi poda milost da budem dobra žena i majka, znajući da sve dolazi kroz Njegovu milost?